Izbornik Zatvoriti

Kratka razmišljanja

Osnovna zamisao u pogledu „Kratkih razmišljanja” je da ona budu kratka, da podstiču na dalje razmišljanje o temama o kojima je reč, a ne da daju detaljne i zaokružene odgovore. Drugim rečima, to znači da se neće ulaziti u podrobna objašnjenja. Podrazumevaće se da su osnovni biblijski koncepti, bar grubo, poznati ljudima. Ipak, težiće se što jednostavnijem jeziku, kako bi i neupućeni bez problema mogli da prate smisao.

Kakvu službu očekuje Bog?

Fraza služba Bogu je odomaćena među religioznim ljudima. Međutim, u današnje vreme ona pomalo para ljudima uši, jer u sebi nosi notu potčinjenosti. Ta fraza je proizašla iz odnosa gospodar-sluga. Budući da je Bog gospodar svega što postoji, svi ostali koji su Njemu bliski smatraju se Njegovim slugama. S druge strane, Bog sve koji su Mu bliski smatra i svojom decom, a, složićemo se, velika je razlika između sluge i deteta. Zbog toga bi frazu služba Bogu trebalo shvatiti kao pokušaj čoveka da ima dobar odnos sa svojim Tvorcem, a ne kao izraz puke podjarmljenosti.

Bog je postavio određena pravila, od kojih zavisi uspostavljanje dobrog odnosa čoveka s Njim. Biblija je puna uputstava, saveta i zapovesti. U Starom zavetu postoji ceo sistem zapovesti i uredbi koje je Bog propisao svom narodu. Celo društvo je bilo ustrojeno oko tog zakona.

Zbog toga mogu čudno da zvuče Božije reči poput onih s početka Knjige proroka Isaije: „Što će mi mnoštvo žrtava vaših? veli Gospod. Sit sam žrtava paljenica od ovnova i pretiline od gojene stoke, i ne marim za krv junčiju i jagnjeću i jareću. Kad dolazite da se pokažete preda mnom, ko ište to od vas, da gazite po mom trijemu? Ne prinosite više žrtve zaludne; na kad gadim se; a o mladinama i subotama i o sazivanju skupštine ne mogu podnositi bezakonja i svetkovine. Na mladine vaše i na praznike vaše mrzi duša moja, dosadiše mi, dodija mi podnositi. Zato kad širite ruke svoje, zaklanjam oči svoje od vas; i kad množite molitve, ne slušam; ruke su vaše pune krvi.” (Isaija 1:11-15)

Podelite sa prijateljima

Pohodim grehe otačke

Gotovo svi, pa čak i oni potpuno neupućeni u religiju, znaju da postoji nekih deset Božijih zapovesti. One će uglavnom svima, kojima ih pročitate ili kažete, biti jednostavne i jasne. Ipak, postoji jedna izjava oko koje bi mogla da se lome koplja.

Citiraćemo je u okviru cele zapovesti: „Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; a činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.” (2. Mojsijeva 20:4-6).

Šta to znači da Bog pohodi grehe otaca i sinova do trećeg i četvrtog kolena, a čini milost hiljadama generacija onih koji su Mu poslušni? Zapravo, mi ćemo se posvetiti samo prvoj polovini ovog pitanja koje govori o pohođenju otačkih greha, jer bi rešenje druge polovine dobrim delom trebalo da proističe iz razumevanja onoga što prethodi.

Bog se na jedan način odnosi prema onima koji Ga mrze, a na sasvim drugačiji prema onima koji Ga vole. Baš zato što je ovo napisano kao jedna vrsta suprotnosti, logično je da, ako drugima čini dobro, onda prvima čini loše. Međutim, problem je u tome što se ovo ne odnosi samo na one koji mrze Boga, nego i na njihove potomke. Nisam ja kriv ako se rodim kao dete nekog bezakonika, kao što nisam zaslužan ako se rodim kao dete nekog pravednika.

Podelite sa prijateljima

Stanje grešnog čoveka
– (3. deo: Približavanje) –

Iz ranijih tekstova smo mogli da vidimo da stanje čoveka, kada greši, nije Bogu po volji, da zahteva promenu, kako bi čovek mogao da bude spasen, ali ujedno i da je to stanje koje duboko iskvari ljudsko biće, tako duboko da je čoveku nemoguće da ga se sam oslobodi i da je za prevazilaženje tog stanja potrebno vreme.

Ovde možemo da zapazimo dve stvari koje su nam značajne. Prvo, postati vernik – zajedničar u Jevanđelju, kako je to Pavle nazvao – tek je početak posla koji treba da se završi na čovekovom spasenju. Proces spasenja zahteva vreme, on se ne dešava trenutno, upravo zbog toga što je potrebno da grešnik promeni svoje stanje – stanje iz kojeg spontano, a često i potpuno nesvesno, čini zlo.

Druga stvar je tvrdnja da tu promenu stanja u čoveku čini Bog. On je započeo to dobro delo u nama, a potrebno je da ga On i dovrši. Bez Božijeg delovanja i vođstva nema istinske promene grešnog čoveka.

Iz ovakvog saznanja, međutim, lako je otići u krajnost. Postoje oni koji zastupaju stav da sve Bog radi, da sve od Njega zavisi, a ponekada se ide tako daleko da se svaki ljudski napor u borbi protiv sopstvene nesavršenosti smatra grehom.

Da je sve Božiji posao, Bog nas ne bi pozivao da nešto menjamo ili ostavimo, već bi zaista sve uradio sam. Da je sve Božiji posao, niko ne bi propao, jer sve zavisi od Njega, a ništa od nas. Nije sporno da je Božija uloga ključna u spasenju svakog čoveka, ali postoje tekstovi koji naglašavaju i drugu stranu.

Podelite sa prijateljima

Stanje grešnog čoveka
– (2. deo: Poreklo) –

U prvom delu teksta bilo je reči o teškoćama da se na ispravan način reaguje u odnosu s Bogom. Naše stanje odvojenosti od Njega, stanje koje nas čini grešnim ljudima, u nama je izgradilo želje i težnje drugačije od onih koje je Bog zamislio za čoveka. Ovakve žudnje nas udaljavaju od Boga, čak i ako bismo želeli da Mu se vratimo. Drugim rečima, da bismo imali dobar odnos s Bogom, potrebno je da se promenimo, a ta promena nije ni jednostavna ni trenutna.

Postoji jedan, često citiran stih u Knjizi proroka Jeremije, koji se (po mom ličnom mišljenju) pogrešno tumači: „Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju ili ris šare svoje? možete li vi činiti dobro naučivši se činiti zlo?” (Jeremija 13:23). Na prvi pogled, bez udubljivanja, kako se ovaj stih obično i tumači, stvarno može da se čini da smo nepopravljivo zli i da smo takvi po svojoj prirodi. Ali, pre nego što se posvetimo stihu, da kažemo samo par reči o kontekstu u kojem je napisan.

Celo ovo poglavlje napisano je kao Božija opomena ljudima iz Njegovog naroda, koji će, ukoliko se ne pokaju i ne promene, stradati. Stih koji prethodi malopre citiranom stihu to veoma jasno ilustruje: „Ako li rečeš u srcu svom: zašto me to zadesi? za mnoštvo bezakonja tvojega uzgrnuće se skuti tvoji i obuća ti se skinuti.” (Jeremija 13:22).

Podelite sa prijateljima

Stanje grešnog čoveka
– 1. deo: Zaborav –

Nakon uvodnih 5 stihova, 106. psalam* nastavlja s mnogobrojnim primerima u kojim se opisuje kako je Božiji narod izneverio Boga. Svi ljudi na ovom svetu su grešnici (Psalmi 14:2, 3; 53:2, 3)*, ali nije isto pogrešiti ponekada i grešiti stalno. U ovom 106. psalmu postoji par stihova koji nas mogu uputiti na način kako funkcioniše grešan čovek.

Stihovi 8-11* govore kako je Bog, zbog svoje dobrote i milosti, pomogao svom narodu uprkos tome što su Mu se oni protivili svojim ponašanjem. Nakon toga sledi stih: „Tada vjerovaše riječima njegovijem, i pjevaše mu hvalu.” (Psalmi 106:12). Svako je zahvalan tog trenutka kada je izbavljen iz nevolje. Međutim, prava zahvalnost vidi se na duge staze i upravo na to nam nastavak teksta skreće pažnju.

Ali brzo zaboraviše djela njegova, i ne počekaše volje njegove.” (Psalmi 106:13). Malo kasnije ponavlja se ova ideja o zaboravljanju: „Zaboraviše Boga, spasitelja svojega, koji je učinio velika djela u Misiru” (Psalmi 106:21). Počeci oba stiha govore slično, kako je narod zaboravio Bog i ono što je On uradio za njih.

Podelite sa prijateljima

Duh i sloboda izbora

Deveto poglavlje Nemijine knjige govori o javnom pokajanju naroda koji se vratio iz sužanjstva. Događaj se odigrao nakon svršetka jesenjih praznika, kada su, po zakonu, svi odrasli muškarci bili dužni da se pojave pred Bogom (2. Mojsijeva 34:22, 23; 5. Mojsijeva 16:16*). Ovo znači da je bilo prisutno veoma mnogo ljudi. U ovom poglavlju se, iako ne tako upadljivo, ali ipak dovoljno da izvučemo neke zaključke, dva puta pominje Božiji Duh.

U Knjizi Nemijinoj 9:30 piše: „I trpio si ih mnogo godina opominjući ih duhom svojim preko proroka svojih; ali ne slušaše; tada si ih dao u ruke narodima zemaljskim.” Ne ulazeći u način kako je do toga došlo, vidimo da je Duh delovao na proroke da opominju ljude šta će ih zadesiti, ako žive nasuprot Božijoj volji. Pošto nisu poslušali, Bog ih je prepustio njihovoj sudbini.

Ovakav način rada Svetog Duha mogli bismo da nazovemo javnim ili globalnim, budući da apeli proroka deluju na mnoštvo ljudi. Proroštvo je, dakle, proizvod Duha, a prorok je samo posrednik koji to prenosi. Od silnih poruka koje je Bog uputio svom narodu u starozavetno vreme, nešto je stiglo i do nas posredstvom Pisma. Drugim rečima, i samo Pismo možemo smatrati proizvodom Duha.

Na sličan način razmišlja i Petar: „I imamo najpouzdaniju proročku riječ, i dobro činite što pazite na nju, kao na vidjelo koje svijetli u tamnome mjestu, dokle dan ne osvane i danica se ne rodi u srcima vašima. I ovo znajte najprije da nijedno proroštvo književno ne biva po svome kazivanju; jer nikad proroštvo ne bi od čovječije volje, nego naučeni od svetoga Duha govoriše sveti Božiji ljudi.” (2. Petrova 1:19-21).

Podelite sa prijateljima

Plata za greh i uslovna milost

Psalmi su napisani kao himne u slavu Bogu. U skladu s tim, 103. psalam* počinje s blagosiljanjem Boga za sve dobro što nam čini. Nakon ovoga, u jednom trenutku, psalmista prelazi na Božiji odnos prema nama grešnicima.

Milostiv je i dobar Gospod, spor na gnjev i veoma blag. Ne gnjevi se jednako, niti se dovijeka srdi. Ne postupa s nama po grijesima našim, niti nam vraća po nepravdama našim. Nego koliko je nebo visoko od zemlje, tolika je milost njegova k onima koji ga se boje. Koliko je istok daleko od zapada, toliko udaljuje od nas bezakonja naša. Kako otac žali sinove, tako Gospod žali one koji ga se boje.” (Psalmi 103:8-13).

Ovde su nabrojane mnoge dobre Božije osobine u odnosu prema grešnicima: da je milostiv, da je blag, da se ne gnevi dugo, da susteže gnev, da s nama ne postupa kako zaslužujemo u našim gresima i nepravdama, da uklanja naše grehe i da se ponaša prema nama kao roditelj koji žali i voli svoju decu. Iako na prvi pogled sve ovo izgleda uobičajeno, a možda čak i očekivano, kada malo počnemo da analiziramo šta je ovde rečeno, pojavljuju se neka pitanja.

Podelite sa prijateljima

Zanimljiva izjava
– Prilog biblijskoj simbolici 2 –

Izjava na kraju 95. psalma* su reči koje se pripisuju Bogu, kao da On govori. Prvi deo psalma govori kako Boga treba hvaliti i koji su razlozi za to. Nasuprot toga, sama izjava je jedna vrsta upozorenja šta se dešava onima koji su nezahvalni i okrenu se od Boga.

Taj poslednji deo psalma glasi: „Nemojte da vam odrveni srce vaše kao u Merivi, kao u dan kušanja u pustinji, gdje me kušaše oci vaši, ispitaše i vidješe djelo moje. Četrdeset godina srdih se na rod onaj, i rekoh: ovi ljudi tumaraju srcem, i ne znaju putova mojih; i zato se zakleh u gnjevu svom da neće ući u mir moj.” (Psalmi 95:8-11).

Dva glavna događaja su kušanje Boga u Merivi, kada nisu imali vode, kao i četrdeset godina boravka u pustinji pre nego što su ušli u obećanu zemlju. Prvi događaj se odvija blizu Sinaja. U blizini nije bilo vode i narod je podigao viku protiv Mojsija. Mojsije je pokušao da ih umiri, govoreći im da ne kušaju Boga, ali to nije pomoglo. Pošto se obratio Bogu da reši problem, On kaže Mojsiju da će stajati na Horivu, tj. Sinaju, a da Mojsije udari u stenu i poteći će voda. „A mjesto ono prozva Masa i Meriva zato što se svađaše sinovi Izrailjevi i što kušaše Gospoda govoreći: je li Gospod među nama ili nije?” (2. Mojsijeva 17:7). Masa znači iskušenje, a Meriva svađa, razdor.

Podelite sa prijateljima

Pouke drugog kušanja

Hristova kušanja u pustinji nisu bila nasumična. Sotona je svakim iskušenjem pokušavao da, nekom od ljudskih slabosti, dovede Hrista u situaciju u kojoj bi načinio pogrešan korak, tj. u kojoj bi učinio ono nešto što nije po Božijoj volji i tako sagrešio. U prvom iskušenju meta je slabost ljudskog tela, u drugom slabost ljudskog uma, a u trećem slabost ljudskog karaktera. Budući da je ovde mogao u potpunosti da osujeti Božije namere za spasenje ljudi – i tako pokaže da Bog nije u pravu – sigurno je da Sotona koristi najjače oružje koje ima, tj. da misli da smo najranjiviji na tim poljima.

Prvo iskušenje se jasno zasniva na našim telesnim potrebama za hranom i preživljavanjem. U trećem iskušenju Đavo čak i ne pokušava da se sakrije, nego udara na želje za vlašću i moći. Drugo iskušenje je, pak, samim tim što se odvija na području uma i načina razmišljanja, najperfidnije.

Pošto se u prvom iskušenju Hristos odbranio Pismom (Matej 4:4*), Sotona u drugom koristi tekstove Pisma protiv Hrista. On pokušava da nametne pogrešnu logiku u shvatanju biblijskog teksta iz kojeg bi izmamio pogrešno postupanje.

Podelite sa prijateljima

Brojanje dana i mudro srce

U 90. psalmu imamo izjave koje pomalo čudno zvuče. Sedmi stih ovog psalma glasi: „Jer nas nestaje od gnjeva tvojega, i od jarosti tvoje u smetnji smo.” Glagol koji je Daničić preveo kao nestati uglavnom se prevodi kao: pojesti, proždreti, prestati, završiti. Vidimo da u kontekstu to suštinski ne menja ništa.

Postavlja se pitanje kako to nestajemo, prestajemo ili smo proždrti Božijim gnevom. Vidimo da i drugi deo stiha nastavlja u istom stilu. Međutim, nije rečeno šta je uzrok Božijeg gneva i jarosti. Svakome ko čita Bibliju biće jasno da se ovde radi o grehu. Odnos čoveka i Boga, a samim tim i greh koji je taj odnos narušio, jedna je od najdominantnijih tema u ovoj knjizi. Ipak, ni to ne moramo da pretpostavljamo, jer se u narednom stihu ukazuje da je upravo to problem: „Stavio si bezakonja naša preda se …

Jasno je da Bog ne odobrava greh i da se, kada ga činimo, On na nas ljuti, ali šta to znači da nas, kada grešimo, nestaje s Božijim gnevom? Da li je ova izjava povezana s opštom pojavom greha, zbog kojeg umiremo? Ili se, možda, misli da je to interaktivno, tj. da se to dešava zato što grešimo? Drugim rečima, dilema je da li umiremo zbog pada celog ljudskog roda u greh i promena koje je taj pad doneo, ili na naše umiranje – a tako i skraćivanje života – utiču gresi koje činimo.

Čini se da je nekako lakše prihvatiti prvi scenario, iako postoje nagoveštaji da bi moglo da bude i drugačije – ili bar delimično drugačije. U Rimljanima poslanici apostol Pavle piše: „Zato kao što kroz jednoga čovjeka dođe na svijet grijeh, i kroz grijeh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagriješiše.” (Rimljanima 5:12). Prvi deo stiha govori o tome da se smrt pojavila preko greha naših praroditelja, ali drugi deo stiha ukazuje i da je smrt, posredstvom naših greha, postala realnost svakog čoveka, pošto je svako sagrešio.

Podelite sa prijateljima