Izbornik Zatvoriti

Pohodim grehe otačke

Gotovo svi, pa čak i oni potpuno neupućeni u religiju, znaju da postoji nekih deset Božijih zapovesti. One će uglavnom svima, kojima ih pročitate ili kažete, biti jednostavne i jasne. Ipak, postoji jedna izjava oko koje bi mogla da se lome koplja.

Citiraćemo je u okviru cele zapovesti: „Ne gradi sebi lika rezana niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodi ispod zemlje. Nemoj im se klanjati niti im služiti, jer sam ja Gospod Bog tvoj, Bog revnitelj, koji pohodim grijehe otačke na sinovima do trećega i do četvrtoga koljena, onijeh koji mrze na mene; a činim milost na tisućama onijeh koji me ljube i čuvaju zapovijesti moje.” (2. Mojsijeva 20:4-6).

Šta to znači da Bog pohodi grehe otaca i sinova do trećeg i četvrtog kolena, a čini milost hiljadama generacija onih koji su Mu poslušni? Zapravo, mi ćemo se posvetiti samo prvoj polovini ovog pitanja koje govori o pohođenju otačkih greha, jer bi rešenje druge polovine dobrim delom trebalo da proističe iz razumevanja onoga što prethodi.

Bog se na jedan način odnosi prema onima koji Ga mrze, a na sasvim drugačiji prema onima koji Ga vole. Baš zato što je ovo napisano kao jedna vrsta suprotnosti, logično je da, ako drugima čini dobro, onda prvima čini loše. Međutim, problem je u tome što se ovo ne odnosi samo na one koji mrze Boga, nego i na njihove potomke. Nisam ja kriv ako se rodim kao dete nekog bezakonika, kao što nisam zaslužan ako se rodim kao dete nekog pravednika.

Osim toga, sam Bog tvrdi da ne postoji krivica dece za grehe njihovih roditelja: „Šta hoćete vi koji govorite priču o zemlji Izrailjevoj govoreći: oci jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnu zubi? Tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, nećete više govoriti te priče u Izrailju. Gle, sve su duše moje, kako duša očina tako i duša sinovlja moja je, koja duša zgriješi ona će poginuti.” (Jezekilj 18:2-4).

Izgleda kao da je Bog ljut, kune se sobom, a čak bismo mogli reći i da preti onima koji zagovaraju stav da deca treba da odgovaraju za grehe svojih roditelja. Svako je odgovoran za sebe i svoje postupke, a nikako ne bi bilo pošteno da bude kriv i snosi posledice za nešto što sam nije počinio, samo zato što se rodio kao dete onoga ko je grešio.

Kako sada, u ovom svetlu, razumeti izjavu da Bog do trećeg i četvrtog naraštaja pohodi grehe njihovih predaka koji Ga nisu voleli? Na prvi pogled ova izjava je u direktnoj suprotnosti s prethodnom logikom i izjavom iz Knjige proroka Jezekilja. Zbog toga bismo, kroz životne situacije zapisane u Pismu i način na koji se Bog u njima postavljao, mogli da potražimo rešenje ovog problema.

Bog je Avramu dao obećanje o zemlji koju će naslediti njegovi potomci. Postavlja se pitanje zašto je nije dao samom Avramu, kada je već obećanje dato njemu. Tom prilikom Bog kaže Avramu da će njegovi potomci biti sluge u tuđoj zemlji četristo godina, ali da će iz nje izaći s velikim blagom (1. Mojsijeva 15:13, 14*). Nakon toga navodi i razlog zašto toliko treba da se čeka: „A oni će se u četvrtom koljenu vratiti ovamo; jer grijesima Amorejskim još nije kraj.” (1. Mojsijeva 15:16).

Bog ne kažnjava odmah, nego milostivo čeka da vidi da li će oni koji greše da se poprave. Drugim rečima, za amorejski narod je još uvek bilo šanse da postanu bolji. Međutim, ako se takva šansa ne iskoristi, a ljudi nastavljaju da greše, društvo u kojem žive postaje sve gore i gore, dok opšta iskvarenost, njen uticaj i okolnosti, koje se na taj način stvore, ne postanu takvi da više nema dobrih ljudi.

Biblija navodi razlog zašto su Judejci, iako Božiji narod, otišli u Vavilonsko ropstvo: „Po zapovijesti Gospodnjoj zbi se to Judi da bi ga odbacio od sebe za grijehe Manasijine po svemu što bješe učinio” (2. Carevima 24:3).

Opet izgleda da drugi pate zato što je jedan čovek zgrešio. Šta je to uradio car Manasija da bi navukao takvo zlo na ceo narod? Obnovio je oltare lažnim bogovima, služio im, njihove oltare i kipove postavio u Božiji hram, uredio službu njima, gatao, vračao, svoju decu prinosio na žrtvu tim bogovima i činio, kako to piše, mnoga druga zla (2. Dnevnika 33:3-7*).

Ipak, složiće se većina, šta god da je uradio, nije pravedno da ceo narod zbog toga strada. Izgleda kao da Bog sam sebi protivreči. Malo se sveti za otačke grehe, a malo to osuđuje. A onda pronađete jedan stih koji sve to objašnjava: „I Gospod govoraše Manasiji i narodu njegovu, ali ne htješe slušati.” (2. Dnevnika 33:10).

Nije Manasija sam čino zlo, ceo narod je bio saučesnik u tome. I ne samo to, Bog im je slao upozorenja na koja su se oni oglušili. Svojim carskim uticajem i delima koja je činio, Manasija je napravio okruženje koje je stvaralo loše ljude. Manasija se u međuvremenu pokajao i promenio (2. Dnevnika 33:11-13*), ali uticaj je ostao.

Kada čovek greši, nije sam čin jedino zlo, nego i način kako taj čin deluje na sve oko njega. Onaj koji greši je propovednik zla. Svojim delima ohrabruje i podstiče druge. Međutim posledice su često, kao u Manasijinom slučaju, nepovratne.

Svoje ružno lice greh pokazuje tako što, grešeći, najviše utičemo na one koji su nam najbliži i najdraži, zavodeći ih i stvarajući okolnosti u kojima i oni sami mogu loše da prođu zbog naših nedela. Greh se širi kao zaraza, jer može da izgleda primamljivo onima koji bi prečicama da dođu do željenih stvari, umišljajući da mogu da se izvuku i ne snose odgovornost.

Saul je bio prvi car celog Izrailja. Iako ga je sam Bog izabrao, on je na kraju završio kao Božiji protivnik. Njegova propast nije jedina posledica života koji je vodio. „I bi glad za vremena Davidova tri godine zastopce. I David potraži lice Gospodnje; a Gospod mu reče: to je sa Saula i s doma njegova krvničkoga, što pogubi Gavaonjane. Tada car sazva Gavaonjane i govori im. A Gavaonjani ne bjehu od sinova Izrailjevijeh, nego ostatak od Amoreja, kojima se bjehu zakleli sinovi Izrailjevi, ali Saul gledaše da ih pobije revnujući za sinove Izrailjeve i Judine.” (2. Samuilova 21:1, 2).

Gavaonjanima je garantovana bezbednost u jevrejskom narodu još od vremena Isusa Navina (Isus Navin 9:15*). Saul je vršio genocid nad njima, navodno zbog sopstvenog naroda, ali je time samo doprineo da njegov narod trpi zbog toga, jer Bogu nije drago da pokazujemo kako nam je stalo do Njegovog naroda time što ćemo činiti zlo onima koji nisu deo istog.

David, koji je postao car nakon Saula, pita Gavaonjane kako da ispravi nepravdu koja im je učinjena, a oni traže da se obesi sedam Saulovih sinova (2. Samuilova 21:3-7*). Saul i mrtav nanosi štetu oko sebe. Ne samo da su u narodu, i u zemlji uopšte, ostale loše posledice njegove vlasti, već ga je nadživeo njegov poguban uticaj i na sopstvenu decu.

Iz ovih primera možemo da zaključimo da, kada Bog kaže da pohodi grehe otačke na sinovima, On ne misli da će se svetiti na potomcima grešnika, nego da posledice i uticaj greha traju bar nekoliko generacija. Naravno, ovde se ne misli na jedan, slučajan, nenameran, usamljeni greh, već je reč o nekome ko neprestano greši. Ovo se vidi po tome što se pohođenje greha odnosi na one, kako to piše u tekstu te zapovesti, „koji mrze na mene”, tj. na Boga, a ne na one kojima su se greške omakle.

Neprijateljstvo prema Bogu, izraženo načinom života koji se protivi Njegovoj volji, nalik je na otvaranje Pandorine kutije, iz koje, kada se kutija jednom otvori, izlaze zla tako da se više ne mogu vratiti nazad. Čovek koji je izabrao da živi grešnim životom je pošast za sve oko sebe, a najverovatnije i za one koji se još nisu ni rodili. Ovo je razlog zašto bi svaki vernik trebalo da vodi računa kako će se postaviti prema stvarima koje voli, znajući da one nisu dobre.

Podelite sa prijateljima