Izbornik Zatvoriti

Veze starog i novog zaveta

Biblija govori o zavetu koji je Bog načinio s jevrejskim narodom. Nakon Hristove smrt Njegovi sledbenici proširili su vest o novom zavetu, koji je zamenio stari. Postavlja se pitanje da li postoje veze između ova dva zaveta i kakve su one, ako postoje. Zašto je uopšte bilo potrebe praviti dva zaveta?

Dodatnu konfuziju može da unese i način kako hrišćani nazivaju sastavne delove Biblije, koju dele na knjige Starog i Novog zaveta. Ova podela je očigledno načinjena da bi ukazala da knjige Starog zaveta opisuju događaje Božijeg naroda u vreme „prvog” zaveta, dok knjige Novog zaveta opisuju šta se dešava od vremena „novog” zaveta u Isusu Hristu.

Na osnovu ove podele, na stari i novi zavet, stvorene su predrasude. Na primer, veoma je rasprostranjeno mišljenje o strašnom, prekom i nemilosrdnom Bogu koji je opisan u Starom zavetu, a milostivom, blagom i popustljivom novozavetnom Bogu. Ovakvo mišljenje uglavnom je zasnovano na površnom ili potpuno nepostojećem poznavanju Biblije, pre svega starozavetnog sadržaja. Moglo bi da se kaže da je to glasina u koju su drugi poverovali, iako se sami nisu potrudili da je provere.

Ima i zloupotreba zasnovanih na ovoj podeli. U razgovorima s hrišćanima, prilikom citiranja starozavetnih stihova koji ne idu u prilog njihovim stavovima, često može da se čuje odgovor: „Aaa, to je stari zavet. To više ne važi.” Da li iz neznanja ili iz nespremnosti da priznaju svoje zablude, oni potkopavaju sva svoja ostala verovanja, koja su zasnovana na starozavetnim. Tačno je, međutim, da je forma služenja Bogu promenjena od novozavetnog vremena, ali to ne bi trebalo da bude izgovor za negiranje svega što nam se ne sviđa iz starozavetnog vremena.

Novi zavet izgrađen je na temeljima starog. Ako je u starom zavetu sve loše, pa čak i neistinito, onda su takve i same osnove novog. Ceo svoj život i odbranu svojih stavova Hristos je zasnovao na starozavetnim spisima. Kada je želeo da potvrdi istinitost svojih reči, po pravilu je sledilo čuveno: „Pisano je”. Budući da knjige Novog zaveta tada još nisu ni postojale, očigledno je da se pozivao na Stari zavet. Njegovi prvi sledbenici krenuli su istim stopama. Dokazivali su da se mnogi odlomci iz Pisma odnose na Njega.

Hrišćani nemaju luksuz da negiraju starozavetne spise, dok oni koji prihvataju samo Stari zavet mogu da negiraju novozavetne. Zidovi mogu da stoje bez krova, iako je kuća tako nedovršena, ali krov bez zidova ne može nikako. Novozavetna koncepcija bi morala da proističe iz starozavetne, da se na nju oslanja, objašnjava je i ispunjava.

Pre nego što se krene na samu temu, bilo bi dobro na izvestan način definisati šta predstavlja reč zavet u Bibliji i s čim bi to danas mogli da poredimo.

O zavetu uopšte

Kada se neko zavetuje, on se obavezuje da nešto uradi. Recimo, nakon Potopa Bog se zavetuje: „Postavljam zavjet svoj s vama, te otsele neće nijedno tijelo poginuti od potopa, niti će više biti potopa da zatre zemlju.” (1. Mojsijeva 9:11). Prema tome, Bog tvrdi, obavezao se, da više neće biti globalnog potopa na celoj planeti.

Ovo je u potpunosti jednostran čin. Ne postoje uslovi za ovakav Božiji zavet u odnosu na nas. Bez obzira kako se mi ponašali, Bog je dao svoju reč da On više nikada neće poplaviti ceo svet. Dakle, na ovakav način zavet bismo mogli da tretiramo kao Božije obećanje.

Većina zaveta se ipak pravila tako što se dve strane obavežu kako će da se ponašaju jedna prema drugoj. Biblija spominje mnoge zavete među ljudima[1], kao što su, recimo, zavet između Lavana i Jakova (1. Mojsijeva 31:44*), Davida i Jonatana (1. Samuilova 18:3*), Solomuna i Hirama (1. Carevima 5:12*). Savremenim rečnikom rečeno, ovo bismo mogli da nazovemo ugovorom.

Umesto potpisa, koje mi stavljamo kao garanciju punovažnosti ugovora, oni su koristili neko obeležje koje će obe strane da podseća na međusobno zavetovanje. Jedan od uobičajenijih načina bio je prinošenje žrtve, koja se prepolovi i prođe se između tih polovina. „I predaću ljude koji prestupiše moj zavjet, koji ne izvršiše riječi zavjeta koji učiniše preda mnom, rasjekavši tele na dvoje i prošavši između polovina” (Jeremija 34:18).

Međutim, postojali su i drugi načini koji su služili kao potvrda i spomen na učinjeni zavet. Lavan i Jakov su međusobni zavet ovekovečili na sledeći način: „I Jakov uze kamen i utvrdi ga za spomen. I reče Jakov braći svojoj: nakupite kamenja. I nakupiše kamenja i složiše na gomilu, i jedoše na gomili. I Lavan ga nazva Jegar-Sahadut, a Jakov ga nazva Galed. I reče Lavan: ova gomila neka bude svjedok između mene i tebe danas. Zato se prozva Galed.” (1. Mojsijeva 31:45-48).

Bez obzira da li se zavet učini jednostrano, kao jedna vrsta obećanja, ili su se dve strane međusobno ugovorno zavetovale, jasno je da im je zajedničko obavezivanje. Zavet bismo, prema tome, mogli da smatramo određenom vrstom obavezivanja.

Možda bismo ovo mogli još malo da proširimo. Govoreći svom narodu kako je njihova dobrota nestalna i prolazna, Bog za svoj narod kaže i: „Ali oni prestupiše zavjet kao Adam; tu me iznevjeriše.” (Osija 6:7). U Pismu ne možemo da nađemo da se Adam na bilo šta obavezao. On se jednostavno oglušio o Božije uputstvo koje je primio.

Dakle, uslovno rečeno, čak i ono što se očekuje od nas može da se smatra zavetom. To može da bude i razlog zašto Bog kaže da je u zavetnom odnosu sa svojim narodom i da od njih očekuje da Ga poštuju i slušaju, iako nije načinio zavet sa svakim pojedincem, pa čak ni sa svakom generacijom u narodu.

Odnos prema zavetu

Sklapanje zaveta, koji je ranije učinio s Jonatanom (1. Samuilova 18:3*), David naziva „ulaskom u Gospodnji zavet[2] (1. Samuilova 20:8*). Ne možemo tačno da znamo da li su se oni pozvali na Boga prilikom sklapanja zaveta, jer to nije zapisano, ali je sasvim moguće, budući da je to zapisano u slučaju njihovog obnavljanja međusobnog zaveta (1. Samuilova 23:18*). U svakom slučaju, može da se zaključi da se prekršaj zaveta učinjenog čoveku doživljava i kao odgovornost prema Bogu.

Možda još bolji primer je slučaj kada su Gavaonjani prevarili Jevreje da načine međusobni zavet o miru (Isus Navin 9:15*). „Ali poslije tri dana kad uhvatiše vjeru s njima, čuše da su im susjedi i da žive usred njih. … I ne pobiše ih sinovi Izrailjevi, jer im se knezovi od zbora zakleše Gospodom Bogom Izrailjevijem. Ali sav zbor vikaše na knezove. Tada svi knezovi rekoše svemu zboru: mi smo im se zakleli Gospodom Bogom Izrailjevijem; zato sada ne možemo dirati u njih. Učinimo im to, i ostavimo ih u životu, da ne dođe gnjev na nas radi zakletve kojom im se zaklesmo.” (Isus Navin 9:16, 18-20).

Iako su bili prevareni, što bi danas svakome davalo legitimno pravo da raskine ugovor sklopljen u takvim uslovima, njihovo strahopoštovanje prema zavetovanju odvratilo ih je od toga da razvrgnu učinjeni dogovor. Drugim rečima, oni su se odnosili prema zavetu koji su učinili s ljudima kao prema zavetu koji su učinili s Bogom, jer su se na Njega pozvali i u Njegovo ime obavezali da postupaju na određeni način.

Zavet se, dakle, veoma cenio, čak i kada je jedna strana obmanuta. Velika je sramota bila ne držati se zaveta, a verolomnici su smatrani ljudima bez ikakvog karaktera.

Ali, ne samo da su ljudi tako doživljavali zavet, nego i Bog na prestupanje zaveta ne gleda s odobravanjem, čak i ako nije bio u pitanju zavet učinjen s Njim. „Kaži tome domu odmetničkom: ne znate li šta je ovo? Reci: evo, dođe car Vavilonski u Jerusalim, i uze mu cara i knezove, i odvede ih sa sobom u Vavilon. I uze jednoga od carskoga sjemena, i učini s njim vjeru, i zakle ga … Ali se odmetnu od njega poslav poslanike svoje u Misir da mu da konja i mnogo naroda. Hoće li biti srećan? hoće li uteći ko tako čini? ko prestupa vjeru hoće li uteći? Tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, u mjestu onoga cara koji ga je zacario, kojemu je zakletvu prezreo i kojemu je vjeru prestupio, kod njega će u Vavilonu umrijeti. … Jer prezre zakletvu prestupajući vjeru; i gle, davši ruku čini sve to; neće uteći. Zato ovako veli Gospod Gospod: tako ja živ bio, obratiću mu na glavu zakletvu svoju koju prezre i vjeru svoju koju prestupi.” (Jezkilj 17:12, 13, 15, 16, 18, 19).

Bog očekuje da svoju reč poštujemo, kada se nešto obavežemo da to i ispunimo. Ovo se u potpunosti slaže s Hristovim rečima: „Još ste čuli kako je kazano starima: ne kuni se krivo, a ispuni što si se Gospodu zakleo. A ja vam kažem: ne kunite se nikako: ni nebom, jer je prijestol Božij; ni zemljom, jer je podnožje nogama njegovijem; ni Jerusalimom, jer je grad velikoga cara. Ni glavom svojom ne kuni se, jer ne možeš ni dlake jedne bijele ili crne učiniti. Dakle neka bude vaša riječ: da, da; ne, ne; a što je više od ovoga, oda zla je.” (Matej 5:33-37).

Reč koju izustimo veoma se vrednuje pred Bogom. Zato bi trebalo da budemo oprezni u izjavama šta ćemo uraditi, pošto mnoge situacije nismo u stanju da kontrolišemo. Ako već nešto i kažemo, toga treba da se pridržavamo. Bog želi da budemo ljudi od reči u svakodnevnim situacijama, čak i ako se nismo zakleli ili zavetovali. A vrlo dobro znamo da ljude koji drže do svoje reči i drugi cene i poštuju. Verolomnici, nasuprot tome, nisu omiljeni ni Bogu ni ljudima.

Zavet s Bogom i poslušnost

Ima mnogo stihova koji govore o povezanosti poslušnosti i zaveta s Bogom. Već iz toga može da se izvuče zaključak da između zaveta s Bogom i poslušnosti postoji neraskidiva, suštinska veza.

Sklapanje zaveta između Boga i naroda koji je izašao iz Misira izvršen je na obavezi naroda da će biti poslušan Božijoj volji: „I dođe Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: činićemo sve što je rekao Gospod. … I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo. A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: evo krv zavjeta, koji učini Gospod s vama za sve riječi ove.” (2. Mojsijeva 24:3, 7, 8).

Poslušnost ljudi je uslov zaveta s Bogom. Iz toga proizilazi da li će Bog ispuniti svoj deo zaveta. Bez poslušnosti nema Božije zaštite i vođstva. „Ali milost Gospodnja ostaje od vijeka i do vijeka na onima koji ga se boje, i pravda njegova na sinovima sinova, koji drže zavjet njegov, i pamte zapovijesti njegove, da ih izvršuju.” (Psalmi 103:17, 18). Gospodnja milost ostaje doveka, kako piše David, ali pod uslovom da se Bog poštuje i da se bude odan Njegovom zavetu i zapovestima. Ako se jedna strana u zavetu ne drži svog dela sporazuma, druga strana neće imati niti obavezu niti želju da svoj deo izvršava.

Takođe bi bilo dobro reći da Bog neće dozvoliti manipulaciju. Odglumljena vernost se ne prihvata. Zapravo, Bog takve naziva bezbožnicima: „A bezbožniku reče Bog: zašto kazuješ uredbe moje i nosiš zavjet moj u ustima svojima? A sam mrziš na nauku, i riječi moje bacaš za leđa.” (Psalmi 50:16, 17). Ništa ne vredi da neko zagovara ispravne stvari, ako ih se ne pridržava. Doslednost nekoj ideji pokazuje se u životu, a ne u rečima.

Sve do sada rečeno o vezi poslušnosti i zaveta moglo bi da se sumira u nekoliko stihova 11. poglavlja Knjige proroka Jeremije. „Slušajte riječi ovoga zavjeta, i kazujte ljudima Judinijem i stanovnicima Jerusalimskim. I reci im: ovako veli Gospod Bog Izrailjev: proklet da je ko ne posluša riječi ovoga zavjeta, koji zapovjedih ocima vašim kad ih izvedoh iz zemlje Misirske iz peći gvozdene govoreći: slušajte glas moj i tvorite ovo sve kako vam zapovijedam, pa ćete mi biti narod i ja ću vam biti Bog, da bih ispunio zakletvu kojom se zakleh ocima vašim da ću im dati zemlju u kojoj teče mlijeko i med, kako se vidi danas. A ja odgovorih i rekoh: amin, Gospode.” (Jeremija 11:2-5).

Bog poziva svoj narod na poslušnost, jer je to uslov zaveta. Neposlušnost vodi u propast, a poslušnošću se održava odnos s Bogom, koji onda može da ispuni sve dobro, koje je namenio svom narodu, da bi ih na kraju spasio dovođenjem u obećanu zemlju.

Međutim, poziv ne mora da se posluša: „Ali ne poslušaše i ne prignuše uha svojega, nego hodiše svaki za mislima zloga srca svojega; zato pustih na njih sve riječi ovoga zavjeta, koji zapovjedih da vrše a oni ne vršiše.” (Jeremija 11:8). Bog nas opominje, ali nas ne primorava. Naš je izbor kako ćemo da živimo, čak i onda kada smo obavešteni o tome šta je dobro, a šta zlo.

Vratili su se na bezakonja starijeh svojih, koji ne htješe slušati mojih riječi, i idu za drugim bogovima, te im služe; dom Izrailjev i dom Judin pokvariše zavjet moj, koji učinih s ocima njihovijem. Zato ovako veli Gospod: evo, ja ću pustiti na njih zlo, iz kojega neće moći izaći, i vapiće k meni, ali ih neću uslišiti.” (Jeremija 11:10, 11).

Lažno vraćanje Bogu ne pomaže. Možemo da prevarimo druge, neretko i sami sebe, ali Njega ne možemo. Bog je strpljiv, milostiv i čeka da se ljudi pokaju, ali pokajanje treba da bude iskreno. U ovom poglavlju možemo da zapazimo da je Bog pozvao svoj narod na poslušnost i izložio im posledice izbora (stihovi 2-5*). Oni su odlučili da se ogluše o opomene i ponašaju se po svojim željama (stih 8*). Sada, pošto su se pojavile nepovoljne posledice izbora, traže pomoć od Boga, ali On neće da ih usliši (stihovi 10 i 11*), jer zna da njihov poziv u pomoć nije izraz želje da se promene, nego samo da nevolja nestane.

Mogli bismo da kažemo da Novi zavet ima isti stav prema poslušnosti. „Jer kad mi griješimo navalice pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grijehe; nego strašno čekanje suda, i revnost ognja koji će da pojede one koji se suprote. Ko prestupi zakon Mojsijev, bez milosti umire kod dva ili tri svjedoka. Koliko mislite da će gore muke zaslužiti onaj koji sina Božijega pogazi, i krv zavjeta kojom se osveti za poganu uzdrži, i Duha blagodati naruži?” (Jevrejima 10:26-29).

Poslušnost i poštovanje Božije volje hrišćanima bi zapravo trebalo da bude još veći imperativ. Ne samo zbog sveobuhvatnijeg poznanja istine, nego i zbog saznanja da je cena sklapanja zaveta između ljudi i Boga bila Hristova smrt. Onaj ko nastavlja da greši gazi Božijeg Sina, pogani krv zaveta i vređa Božijeg Duha.

Sve ovo rečeno je i malo drugačijim rečima: „Ako li se mi koji tražimo da se opravdamo Hristom, nađosmo i sami grješnici, dakle je Hristos grijehu sluga? Bože sačuvaj! Jer ako opet zidam ono što razvalih, pokazujem se da sam prestupnik.” (Galatima 2:17, 18).

Apostol Pavle kaže da, ako hoćemo da se opravdamo Hristom, a nastavimo da grešimo, od Njega činimo slugu greha. Ako mislimo da nam je Hristova žrtva omogućila da slobodno grešimo, ispada da Hristos nije došao da iskoreni greh, nego da bismo mogli da grešimo bez posledica. Tako bi greh bio prihvatljiv i ovekovečen, a Hristos bi služio toj pojavi.

Nastavljajući da živimo u grehu i neposlušnosti, nakon što smo postali vernici, ponovo izgrađujemo stari, grešni način života, umesto da smo tu građevinu srušili. Na takav način pokazujemo da smo prestupnici, jer se oglušujemo o Božiju volju.

Verovatno će neko sada da se zapita: „Ako je to tako, zašto nam onda Novi zavet govori da se spasavamo verom?” Iako to nije tema ovog teksta, možda ne bi bilo loše ukratko, bez temeljnih razmatranja, odgovoriti na to.

Kakva je korist, braćo moja, ako ko reče da ima vjeru a djela nema? Zar ga može vjera spasti?” (Jakov 2:14). Ovim pitanjem Jakov zadire u suštinu vere, šta bi vera trebalo da predstavlja i kako da se manifestuje. Čak postavlja pitanje, koje bi mnogima moglo da izgleda jeretičko, da li vera – naravno, bez dela – može da spasi čoveka.

Malo kasnije, u istom poglavlju, on piše: „No može ko reći: ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi vjeru svoju bez djela svojijeh, a ja ću tebi pokazati vjeru svoju iz djela svojijeh. Ti vjeruješ da je jedan Bog; dobro činiš; i đavoli vjeruju, i drkću. Ali hoćeš li razumjeti, o čovječe sujetni! da je vjera bez djela mrtva?” (Jakov 2:18-20).

Jakov zapravo razmatra dva pristupa veri. Neko smatra da je dovoljno da ima ubeđenje da postoji Bog, ali to isto veruju i pali anđeli, koji vode pobunu protiv Boga. Saznanje da Bog postoji ne sprečava ih da Mu se protive. S druge strane, ako veru doživljavamo kao sklad ubeđenja i dela koja proističu iz tog ubeđenja, to je sasvim druga stvar. Prava vera podrazumeva da dela budu usklađena s njom, a ne da joj se protive. Drugim rečima, vera znači biti poslušan Bogu, tj. živeti po idealima u koje verujemo. Reći da način života nije važan značilo bi tvrditi da vera nije važna, jer vera bez dobrih dela, kako Jakov kaže, ne postoji.

Stihovi iz 2. Carevima 17:13-15 bi mogli da zaokruže sve ovo: „I Gospod opominjaše Izrailja i Judu preko svijeh proroka i svijeh vidjelaca govoreći: vratite se sa zlijeh putova svojih i držite zapovijesti moje i uredbe moje po svemu zakonu koji sam zapovjedio ocima vašim i koji sam vam poslao po slugama svojim prorocima. Ali ne poslušaše; nego bjehu tvrdovrati kao i oci njihovi, koji ne vjerovaše Gospodu Bogu svojemu. I odbaciše uredbe njegove i zavjet njegov, koji učini s ocima njihovijem, i svjedočanstva njegova, kojima im svjedočaše, i hodiše za ništavilom i postaše ništavi, i za narodima koji bijahu oko njih, za koje im bješe zapovjedio Gospod da ne čine kao oni.

Ljude koji su krenuli pogrešnim putevima Bog opominje da ih promene. Ako oni ne poslušaju, to se smatra odbacivanjem zaveta s Njim, tj. odbacivanjem Njega. One koji su Ga odbacili Bog neće na silu naterati da se vrate, ali se neće ni pretvarati da postoji zavetni odnos koji su oni odbacili. To znači da nema više Njegove pomoći i Njegovih blagoslova.

Ono što je bar podjednako važno je da u ovim stihovima možemo da zapazimo da ljudi nisu poslušali zato što nisu verovali Bogu. Neposlušnost je, dakle, odraz neverovanja. Kako neko može da veruje da postoji dobar, savršen Bog, koji nam želi samo najbolje i koji je sveznajuć, a da zanemari uputstva koja nam je dao? Takav svedoči, priznavao to sebi ili ne priznavao, ili da nema poverenja u Boga ili da želi da živi po svojim željama, bez obzira na posledice. Bez poslušnosti prava vera u Boga ne postoji, a samim tim ni zavet s Njim.

Zavet i zakon

Pošto je već bilo reči o odnosu zaveta i poslušnosti, logično bi bilo reći i neku reč o odnosu zakona i zaveta. Kada se govori o neposlušnosti, zapravo se misli na prestupanje zakona i zapovesti koje je Bog dao svom narodu. Zbog toga mnogi tekstovi jednostavno podrazumevaju da je prestup zakona isto što i raskidanje zaveta.

Ono što je interesantno, a ujedno i razumljivo, je da se zakon naziva zavetnom knjigom. Za vreme cara Josije pronađene su zakonske knjige u hramu. On odlučuje da narod vrati Bogu i svemu što je zapisano u tim knjigama. „I otide car u dom Gospodnji i s njim svi ljudi iz zemlje Judine i svi Jerusalimljani i sveštenici i proroci i sav narod, malo i veliko, i pročita im sve riječi knjige zavjetne, koja se nađe u domu Gospodnjem. I car stojeći kod stupa učini zavjet pred Gospodom da će oni ići za Gospodom i držati zapovijesti njegove i svjedočanstva njegova i uredbe njegove svijem srcem i svom dušom, vršeći riječi toga zavjeta napisane u toj knjizi. I sav narod prista na zavjet.” (2. Carevima 23:2, 3).

Možemo da zapazimo da se narodu čita iz zavetne knjige, a da Josija čini zavet da će se držati zapovesti, svedočanstava i uredbi koje su zapisane u toj knjizi. Indirektno može da se zaključi da je zavetna knjiga zapravo zakon, jer su tu zapisane zapovesti, svedočanstava i uredbe. Ujedno, reči zapisane u zakonu smatraju se rečima zaveta.

Malo kasnije, u istom poglavlju, napisano je i: „Tada zapovjedi car svemu narodu govoreći: praznujte pashu Gospodu Bogu svojemu, kao što piše u knjizi zavjetnoj.” (2. Carevima 23:21). Uredbe o praznovanju Pashe takođe su zapisane u zakonu, tako da je to samo potvrda onoga što je već rečeno.

Sve ovo je sasvim logično. Poslušnost se smatra uslovom zaveta, a isti se neposlušnošću prestupa i na izvestan način raskida. Zakon se, s druge strane, smatra izrazom Božije volje, u njemu je zapisano kakvu vrstu poslušnosti On očekuje od ljudi. Iz toga direktno proističe da je u zakonu zapravo opisano kako se zavetu pristupa i kako se u njemu ostaje. Nije, dakle, čudo kada se zakonske knjige nazivaju zavetnim knjigama.

Prilikom sklapanja zaveta s narodom koji je izašao iz Misira, imamo sličnu terminologiju: „I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo.” (2. Mojsijeva 24:7). Ovde to možda nije toliko jasno kao u prethodnom primeru, ali vidimo da Mojsije uzima zavetnu knjigu i iz nje čita narodu, koji se obavezuje da će činiti i slušati sve što je Bog rekao. Ne bi imalo nikakvog smisla da im se čita iz jedne knjige prilikom sklapanja zaveta, a da se oni obavezuju na držanje uputstava zapisanih u nekoj drugoj. Na taj način, takođe, može da se zaključi da se zakon naziva zavetnom knjigom.

Osim zavetne knjige, imamo i ploče zaveta. Opisujući neke ranije događaje, Mojsije između ostalog kaže: „I objavi vam zavjet svoj, koji vam zapovjedi da držite, deset riječi, koje napisa na dvije ploče kamene.” (5. Mojsijeva 4:13). Deset reči je zapravo ono za šta mi kažemo Dekalog[3] ili Deset zapovesti. To postaje sasvim jasno pošto je pomenuto da je tih deset reči zapisano na dve kamene ploče.

U istoj knjizi Mojsije Deset zapovesti naziva i zavetnim pločama: „Kad izidoh na goru da primim ploče kamene, ploče zavjeta, koji s vama učini Gospod, tada stajah na gori četrdeset dana i četrdeset noći hljeba ne jedući ni vode pijući.” (5. Mojsijeva 9:9).

Deset zapovesti su jedna vrsta sažetka i osnove celog zakona, njegova suština. Bog ih je sam napisao na dve kamene ploče. Prve četiri zapovesti govore o osnovama ponašanja ljudi prema Bogu, a ostalih šest o međusobnim ljudskim odnosima. Ako je zakon zavetna knjiga, onda su Deset zapovesti jedna vrsta pismenog ugovora o zavetu.

Ploče zaveta su stajale u Kovčegu zaveta. Sam Kovčeg zaveta je najverovatnije dobio ovakav naziv upravo zbog toga što je Deset zapovesti bilo u njemu: „I odredih ovdje mjesto kovčegu u kom je zavjet Gospodnji što je učinio s ocima našim kad ih je izveo iz zemlje Misirske.” (1. Carevima 8:21; videti i: 2. Dnevnika 6:11). „Zavet Gospodnji” koji je bio u Kovčegu su Deset zapovesti.

Svakako bi trebalo naglasiti da, pored svih veza koje postoje među njima, zavet i zakon nikako nisu ista stvar. Zavet je jedna vrsta sporazuma između Boga i ljudi, a zakon samo objašnjava i propisuje uslove pod kojima će se taj sporazum primenjivati. Ipak, i zavet i zakon su samo sredstva kojima se dolazi do cilja – dobrog odnosa između čoveka i Boga. Zavet omogućava vraćanje grešnika Bogu, a zakon nudi smernice da se u tom povratku ne zaluta.

Stav Novog zaveta prema zavetima

Od svih novozavetnih pisaca, Pavle je taj koji je najviše mesta posvetio pisanju o zavetu ili zavetima, naročito u Jevrejima poslanici. To svakako ne bi trebalo da smatramo čudnim, jer je prelazak u „novi” zavet bio velika emotivna prepreka za Jevreje. Do Hristovog vremena oni su, po svom zavetnom odnosu, jedini polagali pravo na Boga, a sada ne samo da su se pojavili konkurenti, nego su i njihov, do tada ekskluzivni zavet s Bogom, proglasili za dotrajao.

A upravo na osnovu te reči dotrajao postoje dva pristupa tumačenju odnosa „starog” i „novog” zaveta. Da li dotrajao znači da je stari odbačen i zamenjen novim ili da je stari obnovljen, bolje shvaćen i stavljen na bolje osnove? Drugim rečima, postavlja se pitanje da li su to dva potpuno različita zaveta ili jedan te isti, predstavljeni različitim načinima.

Kada se kaže da je Isus jemac boljeg zaveta (Jevrejima 7:22*), onda to zvuči kao da su to dva različita zaveta, a da je ovaj drugi bolji od prvog. Međutim, da li je baš onako kako se čini na prvi pogled?

Crkvi u Efesu Pavle piše: „Zato se opominjite da vi koji ste negda po tijelu neznabošci bili i nazivani neobrezanje od onijeh koji su se zvali po tijelu obrezanje, koje se rukom radilo, da bijaste u ono vrijeme bez Hrista, odvojeni od društva Izrailjeva, i bez dijela u zavjetima obećanja, nada ne imajući, i bezbožni na svijetu: a sad u Hristu Isusu, vi koji ste negda bili daleko, blizu postadoste krvlju Hristovom.” (Efescima 2:11-13).

Drugim rečima, apostol kaže da je sve to jedan te isti zavet. Nekada, dok se Hristos nije javio, bili smo odvojeni, daleko od zavetnih obećanja, a sada smo, Hristovom žrtvom, prišli blizu. Hristova žrtva je, dakle, omogućila ulazak u zavet onima koji su bez te žrtve bili daleko od njega. On ne smatra da su to dva posebna zaveta, nego ih objedinjuje u jedan.

S druge strane, Korinćanima piše kako stari zavet nije dobro shvaćen: „No zaslijepiše pomisli njihove; jer do samoga ovog dana stoji ono pokrivalo neotkriveno u čitanju starog zavjeta, jer u Hristu prestaje. Nego do danas kad se čita Mojsije, pokrivalo na srcu njihovom stoji.” (2. Korinćanima 3:14, 15). Nije bilo pravog razumevanja šta stari zavet treba da predstavlja dok se Hristos nije pojavio, jer se tumačilo na doslovan način. Samim tim, taj zavet je predstavljao ono što se ispunjava u Hristu. A ako se u Njemu ispunjava, onda nije drugi, nego isti zavet, zavet čija je forma bila nerazumljiva do Hrista. Na taj način „novi” zavet nije drugi zavet u odnosu na „stari”, nego bolje shvaćen „stari” zavet i primenjen na ispravan način.

Nagoveštaji potrebe za „boljim” zavetom

Bilo bi dobro razmotriti i stav samodovoljnosti „starog” zaveta. Da li je taj „stari” zavet zapravo jedini? Da li je dovoljan i savršen u prvobitnom obliku u kojem je dat? Primeri i mišljenja koji će biti izneti u ovom delu nisu argumenti na osnovu kojih bismo mogli da izgradimo konačne stavove, ali jesu značajni za razmišljanje. Oni više postavljaju pitanja nego što daju odgovore.

Veza poslušnosti i zaveta logički može da dovede do problema. Govoreći Mojsiju šta će da prenese narodu, Bog izriče i sledeću rečenicu: „A sada ako dobro uzaslušate glas moj i uščuvate zavjet moj, bićete moje blago mimo sve narode, premda je moja sva zemlja.” (2. Mojsijeva 19:5). Ako je ovo bukvalno tako, onda to predstavlja veliki problem za biblijski stav da je Bog dobar i pravedan. Zašto bi postojala ovakva diskriminacija?

Već je bilo reči da je poslušnost uslov za odražavanje zavetnog odnosa. Zašto bi onda pripadnici samo jednog naroda bili u takvom odnosu, kada Bog ovde jasno kaže da je Njegova sva Zemlja? Poslušnost je ono što bi trebalo da garantuje Božiju naklonost, a ne zavet.

Sigurno bi se sada našli oni koji bi ukazali na to da je Bog učinio zavet s njima zbog njihovih predaka – Avrama, Isaka i Jakova. Oni su pred Bogom bili pravedni i zato su njihovi potomci izabrani da budu Božiji narod. Međutim, i takvo mišljenje neće obezbediti Božiju doslednost. Ako je njihovo potomstvo, zbog njihove pravednosti, dobilo mogućnost da bude Božiji narod, zašto to nije slučaj s drugim ljudima koji su živeli slično?

Osim toga, Avram ima i svog prvenca Ismaila, a kasnije, nakon Sarine smrti, i decu od Heture (1. Mojsijeva 25:1-4*). Isak ima i Isava, koji je Jakovljev brat blizanac. Zašto oni nisu dobili isti status?

Ono što je najgore u svemu je što je istorija starozavetnog Izrailja, zapisana u Pismu, istorija prestupa, idolopoklonstva i odmetanja od Boga. Ne znači da bi bilo koji drugi narod bio išta bolji, ali upravo to pokazuje neopravdanu naklonost samo prema jednom narodu. Diskriminacija – kako se god okrene!

Najzanimljivije od svega je što u Bibliji imamo primer do čega može da dovede prenaglašena naklonost prema jednom detetu. Ovaj primer je dobro poznat. Radi se o Jakovljevoj naklonosti prema Josifu. Iz jedne jedine rečenice vidi se kako su se osećali ostali Jakovljevi sinovi: „A braća videći gdje ga otac ljubi najvećma između sve braće njegove, stadoše mrziti na nj tako da mu ne mogahu lijepe riječi progovoriti.” (1. Mojsijeva 37:4). Nijedno dete ne može da se oseća prijatno ako misli da je manje voljeno.

Ovakva selektivna naklonost prema Josifu dovela je do toga da su ga braća prodala u roblje (1. Mojsijeva 37:26, 27*), a umalo ga je i koštala života (1. Mojsijeva 37:20-22*). Jedan od razloga (ne i jedini) zašto su Jevreji bili omraženi tokom istorije leži i u tome da su se sebe uvek smatrali jedinim Božijim narodom. Kao što Josifova braća nisu blagonaklono gledala na favorizaciju Josifa, nisu ni ostali narodi na stav da je Bog u zavetu samo s Jevrejima. I kao što Josif nije kriv za Jakovljevu naklonost prema njemu, tako ni Jevreji nisu bili inicijatori zaveta s Bogom, nego On sam.

Upravo to i čudi. Dok se Jakovu, kao običnom čoveku, može pripisati nemudro postupanje, kako je to moglo da se dogodi Bogu? Finale cele ujdurme među Jakovljevim sinovima može da se svede na izjavu koju je Josif dao kada su mu braća došla u Misir: „A sada nemojte žaliti niti se kajati što me prodadoste ovamo, jer Bog mene posla pred vama radi života vašega. … A Bog me posla pred vama, da vas sačuva na zemlji i da vam izbavi život izbavljanjem prevelikim.” (1. Mojsijeva 45:5, 7).

Isto bi moglo da se kaže za izbor Jevreja za Božiji narod. Oni su izabrani da uđu u zavet s Bogom, da bi svi ostali, zajedno s njima, mogli da budu sačuvani – za večnost. Bog je s njima ušao u zavet, da bi se u tom narodu rodio Mesija koji će zavetom u svojoj krvi izbaviti sve druge. Preko tog naroda, zaveta s njima, zakona i obreda, Bog je slikovito prikazao plan spasenja koji je odlučio da sprovede.

Međutim, ako svega toga nema, ako se zavet svodi samo na zavet s jednim narodom, Bog će teško privući druge, jer se oni osećaju nevoljenima i odbačenima, pored toga što bi sve to svedočilo o nejednakim Božijim merilima.

Jedan stih iz Knjige proroka Isaije takođe ukazuje na nesavršenost „starog” zaveta. „Jer se zemlja oskvrni pod stanovnicima svojim, jer prestupiše zakone, izmijeniše uredbe, raskidoše zavjet vječni.” (Isaija 24:5). Kako večni zavet može da se raskine? Ono što je večno ne može da se prekine.

Načiniti zavet s narodom i novim generacijama koje dolaze nije sigurna stvar. Potomci ne moraju da se ponašaju po zavetu koji su njihovi preci sklopili s Bogom. Tu slobodu izbora niko ne može da im oduzme, tako da nastavak zaveta u potpunosti zavisi od toga. S druge strane, priroda „novog” zaveta sasvim je drugačija. On je zasnovan na slobodi izbora, a ne po zakonu telesnog nasleđa. Pošto zavet s Bogom sklapa onaj ko hoće, zavet ne može da se pokvari.

Tačno je, međutim, da je Bog ostavio mogućnost svakome da uđe u zavetni odnos s Njim, ali ta mogućnost nije obavezujuća, nego zavisi od dobre volje i načina na koji se živi. Ako „stari” zavet nije slika „novog”, onda je Bog načinio zavet s ljudima koji se još nisu rodili, koje niko ništa nije pitao, koji možda ne žele da uđu u zavet s Njim, a ako i žele, mogu zavet da odbace nepoštovanjem istog. Kako je to apostol Pavle zapisao u Jevrejima poslanici: „Jer da je onaj prvi bez mane bio, ne bi se drugome tražilo mjesta.” (Jevrejima 8:7).

Pomenućemo još jedan događaj, na osnovu kojeg možemo da vidimo kakav to zavet Bog očekuje od svog naroda. Prilikom ulaska u obećanu zemlju, nakon osvajanja Jerihona, Izrailjci su krenuli na Gaj. Ipak, umesto očekivane pobede (Isus Navin 7:3*), doživeli su poraz. Nakon vapaja Isusa Navina i narodnih starešina (Isus Navin 7:6-9*), Bog se obraća Isusu Navinu: „Zgriješio je Izrailj, i prestupio zavjet moj koji sam im zapovjedio: jer uzeše od prokletijeh stvari, i ukradoše, i zatajiše, i metnuše među svoje stvari. Zato neće moći sinovi Izrailjevi stajati pred neprijateljima svojim; pleći će obraćati pred neprijateljima svojim, jer su pod prokletstvom; neću više biti s vama, ako ne istrijebite između sebe prokletinje.” (Isus Navin 7:11, 12).

Bog kaže da je narod zgrešio i prestupio zavet, jer Ga nisu poslušali. Zbog toga – pošto je poslušnost uslov zavetnog odnosa – neće biti s njima. U čemu ga to nisu poslušali? „Ali se ogriješiše sinovi Izrailjevi o prokletinju, jer Ahan sin Harmije sina Zavdije sina Zarina od plemena Judina uze od prokletijeh stvari; zato se razgnjevi Gospod na sinove Izrailjeve.” (Isus Navin 7:1). Bog se razgnevio jer se jedan čovek polakomio i uzeo neke stvari iz Jerihona, što je Bog zabranio? Zar je to bio razlog da ispašta ceo narod i da se smatra da su kolektivno zgrešili i prekršili zavet s Bogom? Iz daljeg teksta čak može da se vidi da niko nije znao šta je Ahan uradio. Zašto je onda njegova lična, skrivena neposlušnost bila uzrok poraza celog naroda?

U četvrtom poglavlju Efescima poslanice govori se o različitim darovima Duha, da bi se prešlo na svrhu davanja istih: „Da se sveti priprave za djelo službe, na sazidanje tijela Hristova; dokle dostignemo svi u jedinstvo vjere i poznanje sina Božijega, u čovjeka savršena, u mjeru rasta visine Hristove” (Efescima 4:12, 13). Cilj delovanja Duha u nama je da čovek bude duhovno savršen, kao Hristos, „koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha” (Jevrejima 4:15). Ali ne samo pojedinac, nego da to dostignemo svi. Drugim rečima, Božija je namera da svoj narod dovede u stanje da u njemu nema ni jednog jedinog grešnika.

Jasno je da će ovo biti ostvareno tek na kraju borbe s grehom, kada se Hristos vrati na ovaj svet da spasi svoj narod, dok će svi ostali biti izgubljeni. Tada, kao i kroz celu večnost, među njima više neće biti grešnika.

Ako se sada vratimo u Knjigu Isusa Navina i vidimo da su se opisani događaji odigravali prilikom zadobijanja obećane zemlje, stvari dolaze na svoje mesto. Osvajanje obećane zemlje, koje se odigralo pre tri i po milenijuma, samo je predslika zadobijanja pravog nasledstva i spasenja. Tada u Božijem narodu neće biti grešnika, jer je greh konačno nadvladan i nikada se više neće javiti. Samo u tim uslovima zavet s Bogom dobija svoje ispunjenje, pošto Bog nije s nama načinio zavet na žrtvi da bi nam pomagao samo u ovom životu, nego pre svega da bi nas izbavio za večnost. Zavet se ispunjava spasenjem.

Bez ovakve perspektive Božija reakcija na Ahanov greh nema mnogo smisla. On koji insistira na ličnoj odgovornosti (Jezekilj 18:2-4*) ovde bi postupio suprotno svojim principima. Za greh jednog čoveka, greh kojeg ostali nisu ni bili svesni, ceo narod bio bi kažnjen. U takvim uslovima, čak i kada bismo u narod vratili Avrama, Isaka, Jakova, sve proroke i verne Božije ljude, svi bi se našli kao prekršioci zaveta, jer bi se našao neko ko će da prestupi zavet za sve njih.

Znak zaveta

Kada je Avramu bilo devedeset devet godina javio mu se Bog da načini s njima zavet. „A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koji ćete držati: da se obrezuje između vas sve muškinje. A obrezivaćete okrajak tijela svojega, da bude znak zavjeta između mene i vas. Svako muško dijete kad mu bude osam dana da se obrezuje od koljena do koljena, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od sjemena tvojega. Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavjet moj na tijelu vašem zavjet vječan. A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se istrijebi iz naroda svojega, jer pokvari zavjet moj.” (1. Mojsijeva 17:10-14).

Ovo zvuči potpuno van pameti! Ne samo da se obećava poseban status naslednicima jednog čoveka, nego se smatra krivim i svako među njima ko nema znak zaveta i treba da se istrebi, kao prekršilac tog zaveta. Budući da obrezanje treba da se izvrši kada dečak ima samo osam dana, nikakvog smisla nema očekivati zavetnu odgovornost od njega. Zašto nije dato uputstvo da se istrebe oni koji propuste da izvrše obrezanje osmog dana?

Nelogičnostima ovde nije kraj. Nakon razgovora s Bogom Avram obrezuje sebe i sve u svom domu: „I Avram uze Ismaila sina svojega i sve koji se rodiše u domu njegovu i koje god bješe kupio za svoje novce, sve muškinje od domaćih svojih; i obreza okrajak tijela njihova u isti dan, kao što mu kaza Bog. … U jedan dan obreza se Avram i sin mu Ismailo” (1. Mojsijeva 17:23, 26). Avramov prvenac, Ismailo, obrezan je odmah nakon Božijeg uputstva, ali se on u Starom zavetu ne smatra delom Božijeg zavetnog naroda, iako se njegovo potomstvo obrezuje do današnjeg dana. Zavet se prenosi na još nerođenog Isaka, ali čak ne ni na njegovo celokupno potomstvo, nego samo na Jakovljevo, bez Isavovog.

Kada se sve ovo doslovno prihvati, ako nema nekog alternativnog objašnjenja za sklapanje zaveta s Avramom, nije ni čudo što se Bog smatra nepredvidivim, iracionalnim, strogim i uvek spremnim da kažnjava. Ujedno, ovo pokazuje kako se naš odnos prema Bogu menja u skladu s načinom kako razumemo Njegovu reč ili Njegovu volju uopšte.

Srećom, u samom Starom zavetu imamo dovoljno objašnjenja šta bi zapravo obrezanje trebalo da predstavlja. „Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, držeći zapovijesti Gospodnje i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro? … Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.” (5. Mojsijeva 10:12, 13, 16).

Bog želi da smo Mu poslušni iz poštovanja i ljubavi, a ne iz moranja, da smo Mu posvećeni svim srcem. Ako toga nema, potrebno nam je obrezanje srca – promena koja će da dovede do takvog odnosa. Upravo to je slika obrezanja, da se odreknemo jednog dela sebe, koji nam nije neophodan, a doneće nam spasenje kroz zavetni odnos s našim Tvorcem, za šta smo i stvoreni.

Bog se, preko proroka Jeremije, obraća svom narodu: „Obrežite se Gospodu, i skinite okrajak sa srca svojega, Judejci i Jerusalimljani, da ne izide jarost moja kao oganj i razgori se da ne bude nikoga ko bi ugasio za zla djela vaša.” (Jeremija 4:4). Ako naše srce nije pravo prema Bogu telesno obrezanje ništa ne pomaže.

U istoj knjizi imamo još jedan tekst koji lepo može da nam ukaže na sliku obrezanja i terminologiju koju Bog u tom kontekstu koristi: „Eto, idu dani, veli Gospod, kad ću pohoditi sve, obrezane i neobrezane, Misirce i Judejce i Edomce i sinove Amonove i Moavce i sve koji se s kraja strigu, koji žive u pustinji; jer su svi ti narodi neobrezani, i sav je dom Izrailjev neobrezana srca.” (Jeremija 9:25, 26). Ponovo može da se vidi da Bog pohodi sve, ali ne zato što imaju ili nemaju znak obrezanja na svom telu, nego zato što im je srce neobrezano. Problem koji imamo s Bogom je na nivou odnosa celog našeg unutrašnjeg bića prema Njemu.

Kako je to slikovito rečeno u Knjizi proroka Osije: „Izrailj je prazna loza vinova, ostavlja rod za se; što više roda ima, to više umnožava oltare; što mu je bolja zemlja, to više kiti likove. Srce im je razdijeljeno, zato su krivi; on će oboriti oltare njihove, polomiće likove njihove.” (Osija 10:1, 2). Naša dobra volja za odnos s Bogom, spremnost našeg bića da činimo dobro je ono što definiše da li smo na Božijoj strani. Podeljeno srce znači da volimo ono što Bog ne odobrava, da imamo svoje idole kojima se radije klanjamo nego Bogu.

Prema tome, telesno obrezanje ili neobrezanje pred Bogom suštinski ne znači ništa. On je to zapovedio i očekivao da se vrši, ali ne zato što se tako postaje pripadnik Njegovog naroda, nego zato što to šalje simboličnu poruku o boljem zavetu, koji se utvrdio na boljim obećanjima.

Novi zavet se potpuno slaže s ovakvim stavom: „Evo ja Pavle kažem vam da ako se obrežete Hristos vam ništa neće pomoći.” (Galatima 5:2). Samo obrezanje ne pomaže. Ne možemo da primoramo Boga i manipulišemo Njime da činom obrezanja radi u našu korist bez prave želje da budemo na Njegovoj strani i na strani dobra i poštenja.

Zbog toga je pravo obrezanje ono što Pavle kaže u Rimljanima 2:28, 29: „Jer ono nije Jevrejin koji je spolja Jevrejin, niti je ono obrezanje koje je spolja na tijelu; nego je ono Jevrejin koji je iznutra, i obrezanje srca duhom a ne slovima, to je obrezanje; kome je hvala ne od ljudi nego od Boga.” Ovde čak vidimo da je delovanje Duha dovelo do pravog obrezanja srca, što znači da nije problem ni ako nismo svim srcem okrenuti Bogu, jer je Duh u stanju da to popravi. Naravno, pod uslovom da takvu promenu želimo i dopustimo Mu da je sprovede.

Ne moramo da koristimo samo simboliku obrezanja da bismo shvatili da zavetni odnos zavisi od srca. Čovek kojem je Bog dao mudrost jasno je prepoznao vezu između srca i očuvanja zaveta: „Potom stade Solomun pred oltar Gospodnji pred svijem zborom Izrailjevijem, i podiže ruke svoje k nebu, i reče: Gospode Bože Izrailjev! nema Boga takoga kakav si ti gore na nebu ni dolje na zemlji, koji čuvaš zavjet i milost slugama svojim, koje hode pred tobom svijem srcem svojim” (1. Carevima 8:22, 23). Bog održava zavet s onim ljudima koji su svim svojim srcem okrenuti Njemu.

Asaf u jednom od svojih psalama takođe kaže da nevernost prema Bogu ide zajedno s nevernošću prema zavetu: „A srce njihovo ne bješe njemu vjerno, i ne bijahu tvrdi u zavjetu njegovu.” (Psalmi 78:37). Sasvim je logično da jedno takvo biće, koje je u nas ugradilo i inteligenciju i osećanja, ne može da prihvati ništa drugo osim zajednice i odnosa koji su suštinski, iskreni, dobrovoljni, dobronamerni. Šta bi takvom biću značilo pretvaranje? Imam znak da sam Njegov, a jedva čekam da radim ono što Mu nije po volji. Možda bi neko od ljudi, iz čiste sujete, mogao da prihvati takav odnos drugih prema njemu, ali Bogu takvo licemerno pretvaranje niti treba niti priliči.

Bog želi da naše srce bude obrezano, da naša poslušnost proističe iz naše dobre volje, zato što to želimo, a ne zbog toga što smo na to primorani ili zbog toga što će nam to doneti određenu korist. To je pravi znak pravog zaveta.

Postavljanje novog zaveta

U Knjizi proroka Jezekilja, u 34. poglavlju, Bog govori kakvi su predvodnici Njegovog naroda. O njima govori kao o pastirima koji ne pasu stado, što bi trebalo da rade, nego pasu sami sebe (Jezekilj 34:2*). I ne samo da Bog o sebi priča kao o pastiru koji će da se brine o svom stadu (Jezekilj 34:12-15*) i da će im podići novog pastira, što neodoljivo podseća na Hristovu priču iz 10. poglavlja Jevanđelja po Jovanu, nego pominje i zavet koji će načiniti s njima.

Zato ću izbaviti stado svoje da ne bude više grabež, i sudiću između ovce i ovce. I podignuću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svojega Davida; on će ih pasti i biće im pastir. A ja Gospod biću im Bog, i sluga moj David knez među njima. Ja Gospod rekoh. I učiniću s njima zavjet mirni, istrijebiću zle zvijeri iz zemlje, i oni će živjeti u pustinji bez straha i spavaće u šumama.” (Jezekilj 34:22-25).

Bog će prvo da izbavi svoje stado od loših pastira, onda da im podigne svog, načiniće s njima zavet i dovešće ih u uslove u kojima više ne moraju da imaju strah od bilo čega. Ovi uslovi su očigledno spasenje, što još jasnije dolazi do izražaja u sledećih nekoliko stihova (Jezekilj 34:26-29*), jer nema više ničega što može da ih ugrozi.

Pastir, koji je ovde imenovan kao David, ujedno je onaj koji vlada narodom, tj. biće knez među njima, kako stoji u našem prevodu. Prorok Jeremija piše gotovo u identičnom kontekstu o pastirima koji razmeću i potiru Božije stado (Jeremija 23:1*), a malo kasnije piše: „I postaviću im pastire, koji će ih pasti, da se ne boje više i ne plaše i da ne pogine nijedna, govori Gospod. Gle, idu dani, govori Gospod, u koje ću podignuti Davidu klicu pravednu, koja će carovati i biti srećna i činiti sud i pravdu na zemlji. U njegove dane spašće se Juda, i Izrailj će stanovati u miru, i ovo mu je ime kojim će se zvati: Gospod pravda naša.” (Jeremija 23:4-6). Takođe je reč o spasenju, a car je ovde Davidov potomak, koji je ujedno nazvan Gospodom.

Jasno je da se u ovim citatima David koristi kao predslika onoga koji treba da bude vladar nad Božijim narodom, jer to ne može u isto vreme, u istim događajima da bude i David i neki njegov potomak.

Slično o Davidovom prestolu govori i Isaija: „Bez kraja će rasti vlast i mir na prijestolu Davidovu i u carstvu njegovu da se uredi i utvrdi sudom i pravdom otsada dovijeka. To će učiniti revnost Gospoda nad vojskama.” (Isaija 9:7). Ovo je posebno značajno kada vidimo o kome govori prethodni stih: „Jer nam se rodi dijete, sin nam se dade, kojemu je vlast na ramenu, i ime će mu biti: divni, savjetnik, Bog silni, otac vječni, knez mirni.” (Isaija 9:6). Na Davidovom prestolu sedeće neki sin koji se rodio, a koji je u isto vreme večni otac i silni Bog.

Iz svega prethodno citiranog vidimo da neki Davidov potomak vlada nad Božijim narodom, za vreme njegove vladavine biće spasenje, ne samo da je to sin koji nam se rodio, nego je i večni otac, a za njega se još tvrdi da je Gospod i silni Bog. U nekoliko stihova dobijamo toliko jedinstven opis da ne možemo da pogrešimo u primeni. Jedino u Hristu možemo sve ovo da objedinimo.

U vreme Njegove vladavine Bog će da sklopi zavet mira sa svojim narodom (Jezekilj 34:25*). Drugim rečima, spasenje je pravo ispunjenje zaveta. Božije namere nikada nisu bile samo da pomaže slabim grešnim ljudima u jednom narodu. Jeste da to njima može mnogo da znači, ali to nije rešenje uzroka problema. Nama je potrebno isceljenje, a ne lekovi protiv bola koji tegobe neizlečive bolesti čine podnošljivijim. Zbog toga je zavet s jednim narodom, koji je proglašen za Božiji prilikom ulaska u obećanu zemlju, iskorišćen kao predslika zaveta koji će zasjati u punom sjaju svima koji su Božiji po dobroj volji, a ne po telu, i koji će ući u pravu obećanu zemlju gde više nema suza, smrti, plača, vike, bolesti (Otkrivenje 21:4*).

Tri poglavlja kasnije u Knjizi proroka Jezekilja ponavlja se slična priča. Opet se govori o izbavljenju, odsustvu greha i jednom caru i pastiru koji će vladati svima. „I sluga moj David biće im car, i svi će imati jednoga pastira, i hodiće po mojim zakonima, i uredbe će moje držati i izvršivati. I sjedjeće u zemlji koju dadoh sluzi svojemu Jakovu, u kojoj sjedješe oci vaši; u njoj će sjedjeti oni i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovijeh dovijeka, i David sluga moj biće im knez dovijeka. I učiniću s njima zavjet mirni, biće vječan zavjet s njima, i utvrdiću ih i umnožiću ih, i namjestiću svetinju svoju usred njih navijek.” (Jezekilj 37:24-26).

Slika je gotovo identična. Ponovo se govori o zavetu mira, koji je sada nazvan i večnim zavetom – što znači da njegove posledice ostaju zauvek – a koji tek treba da bude učinjen. On je možda zasnovan na „starom”, ali je zapravo „novi”, a samim tim što je večan znači da je pravi i konačan. Sve ovo posebno dobija na značaju kada vidimo da prvi deo poglavlja govori o vaskrsenju. „I poznaćete da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, narode moj.” (Jezekilj 37:13).

Prorok Isaija u svojoj knjizi piše o tekovinama „novog” zaveta, bez direktnog pominjanja sklapanja novog zaveta. „I neka ne govori tuđin koji pristane uz Gospoda: Gospod me je odlučio od svoga naroda; i neka ne govori uškopljenik: gle, ja sam suho drvo. Jer ovako veli Gospod za uškopljenike: koji drže subote moje i izbiraju što je meni ugodno, i drže zavjet moj, njima ću dati u domu svom i među zidovima svojim mjesto i ime bolje nego sinova i kćeri, ime vječno daću svakome od njih, koje se neće zatrti. A tuđine koji pristanu uz Gospoda da mu služe i da ljube ime Gospodnje, da mu budu sluge, koji god drže subotu da je ne oskvrne i drže zavjet moj, njih ću dovesti na svetu goru svoju i razveseliću ih u domu svojem molitvenom; žrtve njihove paljenice i druge žrtve biće ugodne na oltaru mom, jer će se dom moj zvati dom molitve svijem narodima.” (Isaija 56:3-7).

Dok uškopljenici predstavljaju one koji su na ovom svetu bili zakinuti za nešto što bi po prirodi stvari bilo normalno, tuđini predstavljaju one koji ne pripadaju Božijem narodu. Kako jedan tuđin može da polaže prava na zavet koji je Bog učinio s pripadnicima samo jednog naroda, pridržavajući se upravo tog zaveta? Na prvi pogled to izgleda logički potpuno isključivo.

Bog ovde preko proroka Isaije tako otvoreno govori o sveopštoj primenjivosti zaveta, da je to gotovo nemoguće pogrešno shvatiti. Božiji zavet važi za svakoga ko se drži Boga i spreman je da se ponaša po Njegovoj volji. Da ne bi bilo nikakve zabune o čemu se radi, izneta je tvrdnja da će se mesto služenja Bogu zvati dom molitve svim narodima.

Ovo je upravo ono što je osnova novog zaveta da Bog prihvata sve koji su voljni da žive s Njim, po principima za koje su stvoreni. Deo Božijeg naroda ne postaje se tako što imam sreće da se rodim na pravom mestu, nego po sopstvenom izboru – što je i jedino pošteno. Da bi se to postiglo, jasno je da forma „starog” zaveta mora da se proširi i obuhvati i ovo što Bog poručuje u Isaijinoj knjizi. A baš to širenje vidika ukazuje da „stari” zavet predstavlja predsliku nečeg boljeg, jer doslovno ne može da se primeni.

Potreba za novim zavetom verovatno je najjasnije izražena u stihovima koje je zapisao prorok Jeremija: „Evo, idu dani, govori Gospod, kad ću učiniti s domom Izrailjevijem i s domom Judinijem nov zavjet, ne kao onaj zavjet koji učinih s ocima njihovijem, kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje Misirske, jer onaj zavjet moj oni pokvariše, a ja im bijah muž, govori Gospod; nego ovo je zavjet što ću učiniti s domom Izrailjevijem poslije ovijeh dana, govori Gospod: metnuću zakon[4] svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod. I neće više učiti prijatelj prijatelja ni brat brata govoreći: poznajte Gospoda; jer će me znati svi od maloga do velikoga, govori Gospod; jer ću im oprostiti bezakonja njihova, i grijeha njihovijeh neću više pominjati.” (Jeremija 31:31-34).

Tekst je ovde veoma precizan. Postojao je zavet koji je učinjen s narodom koji je izašao iz Misira. Oni su pokvarili taj zavet. Zbog toga Bog hoće da načini novi, ali takav koji će načiniti suštinsku promenu u grešniku. Oni s kojima zavet bude sklopljen ponašaće se po Božijim uputstvima, to će činiti od srca, a ne zato što moraju, dok će im se gresi oprostiti i neće se više pominjati, jer greha više neće ni biti.

Upravo ovaj tekst apostol Pavle koristi kao osnovu kada u Jevrejima poslanici piše o „novom” zavetu. Govoreći o Hristu, koji služi u pravom nebeskom hramu, Pavle nastavlja: „A sad dobi bolju službu, kao što je i posrednik boljega zavjeta, koji se na boljijem obećanjima utvrdi. Jer da je onaj prvi bez mane bio, ne bi se drugome tražilo mjesta.” (Jevrejima 8:6, 7).

Pavle logiku crpi direktno iz stihova koje uzima kao temelj svojih tvrdnji. Prvi zavet pokvarili su ljudi, pa zbog toga nije bio bez mane. Da je bio bez mane, niti bi se pokvario niti bi bilo potrebe za novim. Novi je bolji, jer je služba prvosveštenika bolja, ali je i sam zavet zasnovan na bolji obećanjima. Zato se neće pokvariti. Iz toga proističe zaključak: „A kad veli: nov zavjet, prvi načini vethijem; a što je vetho i ostarjelo, blizu je kraja.” (Jevrejima 8:13).

Apostol, dakle, govori da za „starim” zavetom više nema potrebe, jer treba da nastupi vreme novog, koji je u svakom pogledu bolji, dok u isto vreme ne može da se pokvari. Drugim rečima, predslika više nema potrebe da se koristi kada znamo šta je original, njegovo ispunjenje i prava svrha.

Zavet na žrtvi

Stihovi iz Jevrejima poslanice 9:15-17 mogu da izgledaju pomalo čudno. Pre njih Pavle je pisao kako je Hristova žrtva bolja od životinjskih, a onda slede i ovi stihovi: „I zato je novome zavjetu posrednik, da kroz smrt, koja bi za otkup od prestupaka u prvome zavjetu, obećanje vječnoga našljedstva prime zvani. Jer gdje je zavjet valja da bude i smrt onoga koji čini zavjet. Jer je zavjet po smrti potvrđen: budući da nema nikakve sile dok je živ onaj koji ga je načinio.

Čak i sa biblijskog aspekta je jasno da ovakve tvrdnje o neophodnosti umiranja onoga koji čini zavet ne moraju da se primene univerzalno. Postoji mnogo zaveta koji su ljudi među sobom sklapali, a da nije bilo nikakvog ubijanja ili prinošenja žrtava. Čak se i sam Bog zavetuje, da više neće biti sveopšteg potopa da uništi Zemlju (1. Mojsijeva 9:9-11), bez ikakve žrtve. Te tvrdnje se, prema tome, odnose na zavet između Boga i ljudi, i to na zavet kojim se otkupljuju gresi. Odatle proizilazi da je za otkup naših greha neophodna nečija smrt.

Sam Pavle u narednom poglavlju tvrdi da životinjske žrtve nisu mogle da ispune zahteve očišćenja naših greha: „Jer krv junčija i jarčija ne može uzeti grijeha.” (Jevrejima 10:4), nego da se njima ukazuje na potrebu za očišćenjem greha (Jevrejima 10:3).

Iz svega ovoga proističe da Pavle govori da je smrt neophodna, da bi došlo do našeg oslobađanja od greha, ali da to ne može da bude smrt životinja. Zapravo, on tvrdi da je neophodna smrt onoga ko sklapa zavet. Pošto je greh stvorio razdor između svetog Boga i grešnih ljudi, javila se potreba da se taj jaz premosti. Uloga zaveta je da ponovo spoji Boga i ljude. Međutim, budući da je smrt neophodna u tom procesu, sledi da svaka od tih strana treba da umre. Hristos dolazi kao Božiji Sin, Njegov predstavnik, a ujedno je rođen i živeo je kao običan čovek, i tako postaje posrednik između obe strane u sukobu. Jednom smrću obe zavetovane strane su „ugovoru o spasenju” donele svoj potpis i punovažnost.

Ono što je za nas ovde značajno je da Pavle kaže da „kroz smrt, koja bi za otkup od prestupaka u prvome zavjetu, obećanje vječnoga našljedstva prime zvani”. On nije negirao „stari”, nego ga uzima kao argument o neophodnosti da se smrt desi da bi zavet važio. Na taj način, Pavle ukazuje da „novi” zavet funkcioniše na strukturi koju je postavio „stari”. Drugim rečima, njihova osnova je ista, pa ih ne možemo smatrati drugačijima.

Pavle ovu ideju nastavlja da naglašava u nastavku teksta: „Jer ni prvi nije utvrđen bez krvi. Jer kad Mojsije izgovori sve zapovijesti po zakonu svemu narodu, onda uze krvi jarčije i teleće, s vodom i vunom crvenom i isopom, te pokropi i knjigu i sav narod Govoreći: ovo je krv zavjeta koji Bog načini s vama.” (Jevrejima 9:18-20). Pošto je ponovio potrebu da „novi” zavet funkcioniše na način kako je to radio „stari”, Pavle se poziva na krv zaveta koja je korišćena prilikom sklapanja zaveta s Bogom po izlasku iz Misira (2. Mojsijeva 24:7, 8).

Na frazu krv zaveta svega dva puta nailazimo u spisima Starog zaveta[5]. Kada je Hristos tokom poslednje večere svojim učenicima rekao: „Jer je ovo krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za mnoge radi otpuštenja grijeha.” (Matej 26:28), time je ukazao na 2. Mojsijevu 24:8, jer se u oba slučaja radi o sklapanju zaveta između Boga i Njegovog naroda.

Tako je Hristos povezao dva zaveta. Nije poništio „stari”, nego dao njegovu potvrdu, ali u pravom svetlu. Njegova smrt je ispunjenje „starog”, a novo je samo bolje razumevanje šta je onaj prvi stvarno trebalo da predstavlja.

Nastavljajući svoju priču o povezanosti zaveta u Mojsijevo vreme i Hristove žrtve, Pavle piše: „A tako i skiniju i sve sudove službene pokropi krvlju. I gotovo sve se krvlju čisti po zakonu, i bez proljeva krvi ne biva oproštenje. Tako je trebalo da se obličja nebeskijeh ovima čiste, a sama nebeska boljijem žrtvama od ovijeh. Jer Hristos ne uđe u rukotvorenu svetinju, koja je prilika prave, nego u samo nebo, da se pokaže sad pred licem Božijim za nas” (Jevrejima 9:21-24). Sve što se dešavalo u zemaljskom hramu trebalo je da ukazuje na nebeska dešavanja pred Bogom. Posredovanje na Zemlji i životinjske žrtve nisu imale moć da donesu spasenje ljudima, nego su nas samo simbolično upućivale na ono što će stvarno da se desi za naše izbavljenje.

Tako se i Hristos jednom prinese, da uzme mnogijeh grijehe; a drugom će se javiti bez grijeha na spasenije onima koji ga čekaju.” (Jevrejima 9:28). Pavle ovde pokreće temu kojom dograđuje započeto, opet se oslanjajući na stihove iz Jeremije 31:31-34. Neprekidnost obreda koji se vrše stalno iznova, tvrdi Pavle, ukazuje da greha još nije nestalo (Jevrejima 10:2, 11) i da taj kontinuitet samo ukazuje (Jevrejima 10:3) na jednu jedinu pravu žrtvu (Jevrejima 10:12), jer Jeremija govori da će doći do opraštanja greha, što bi moralo da označava kraj prinošenju žrtava (Jevrejima 10:18). Finale celog tog zavetnog procesa, koji je izgrađen na Hristovoj žrtvi – kako to govori citat s početka pasusa – kulminiraće Njegovim povratkom, kada će spasiti one koji su čeznuli za Njim.

Upravo ovakvu sliku možemo da vidimo u 50. psalmu. „Ide Bog naš, i ne muči; pred njim je oganj koji proždire, oko njega je bura velika. Doziva nebo ozgo i zemlju, da sudi narodu svojemu: ‛Skupite mi svece moje, koji su učinili sa mnom zavjet na žrtvi.’” (Psalmi 50:3-5).

Opis u prva dva citirana stiha tako podseća na Hristov ponovni dolazak. „Ali će doći dan Gospodnji kao lupež noću, u koji će nebesa s hukom proći, a stihije će se od vatre raspasti a zemlja i djela što su na njoj izgorjeće.” (2. Petrova 3:10). Tom prilikom Hristos dolazi da sudi svakom po delima: „Jer će doći sin čovječij u slavi oca svojega s anđelima svojijem, i tada će se vratiti svakome po djelima njegovijem.” (Matej 16:27). Pišući Timotiju, Pavle govori i o sudu prilikom Hristovog dolaska: „Zaklinjem te dakle pred Bogom i Gospodom našijem Isusom Hristom, koji će suditi živima i mrtvima, dolaskom njegovijem i carstvom njegovijem” (2. Timotiju 4:1).

Peti stih psalma govori o spasenju onih koji su učinili s Bogom zavet na žrtvi. I ovo se uklapa u drugi Hristov dolazak, jer se tom prilikom svi sveti „skupljaju” u spasenje: „Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onijeh koji su pomrli. Jer će sam Gospod sa zapoviješću, s glasom aranđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije; a potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti.” (1. Solunjanima 4:15-17).

U tri stiha iz jednog psalma rečeno je nešto što možemo da nađemo širom Novog zaveta, dok je u isto vreme reč o zavetu sklopljenom na žrtvi. Iako je jedan zavet na žrtvi učinjen s jednim narodom prilikom njegovog izlaska iz ropstva, njegova svrha je da nam osvetili pravi, bolji, kojim možemo doći do konačnog izbavljenja od greha i smrti.

Zaključak

Bog ima jedno delo spasenja, od početka do kraja. Budući da unapred zna kako će se sve odigrati, nije pravio rezervne planove pa ako jedan plan ne uspe, da primeni drugi. Sklapanjem „starog” zaveta nije, s jedne strane, diskriminisao sve ostale niti je, s druge strane, davao lažne nade i predstave jednom narodu koji je izabrao kao svoj, dok pravo ispunjenje zaveta ne dođe.

Zapravo, dok ispunjenje zaveta ne dođe, kroz izabrani jevrejski narod pokazao je kako izgleda živeti s Bogom ili bez Njega, učinio ih nosiocima znanja o sebi i kroz njih učinio zavetno spasenje svima ostalima, šaljući Mesiju koji se među njima rodio i živeo. Ujedno sve vreme je koristio obrasce njihovog života i društvenog uređenja, na šta je i sam uticao, da bi nam na simboličan način ispričao priču o pravom zavetu koji je pripremio za nas.

Zbog toga „stari” zavet nije potpuno drugačiji od „novog”, kako na prvi pogled može da se pomisli. To nije zavet koji je odbačen i zamenjen „novim”, nego je ostvaren u njemu. „Stari” zavet je bez „novog” nepotpun, a „novi” bez „starog” nema svoje osnove. Samo zajedno predstavljaju upotpunjenu celinu. Vezivno sredstvo je sam Hristos, jer bez žrtve nema zaveta.

A sad u Hristu Isusu, vi koji ste negda bili daleko, blizu postadoste krvlju Hristovom. … Tako dakle više nijeste tuđi i došljaci, nego živite sa svetima i domaći ste Bogu, nazidani na temelju apostola i proroka, gdje je kamen od ugla sam Isus Hristos, na kome sva građevina sastavljena raste za crkvu svetu u Gospodu; na kome ćete se i vi sazidati za stan Božij u duhu.” (Efescima 2:13, 19-22).

  1. Daničić ovakvo sklapanje zaveta između ljudi često prevodi kao „hvatanje vere”.
  2. U našem prevodu: „Kad si vjeru Gospodnju uhvatio”.
  3. Dekalog je samo grčki izraz za deset reči, jer na grčkom reč deka (δέκα) znači deset, a reč logos (λόγος) znači reč. Spojene zajedno one daju reč Dekalog.
  4. U Daničićevom prevodu na ovom mestu pogrešno stoji reč zavet, umesto reči zakon. Bog sklapa zavet tako što stavlja zakon u srce.
  5. Drugo mesto, osim ovoga u 2. Mojsijevoj 24:8*, nalazi se u Zahariji 9:11*.

Podelite sa prijateljima