simbolika

Svaki odrastao muškarac u Izrailju trebalo je tri puta godišnje da se pojavi u Jerusalimu, tokom praznika koje je Bog uspostavio (5. Mojsijeva 16:16*5.Mojsijeva 16:16 Tri puta u godini neka dođe svako muško pred Gospoda Boga tvojega na mjesto koje izbere: na praznik prijesnijeh hljebova, na praznik nedjelja i na praznik sjenica, ali niko da ne dođe prazan pred Gospoda; ). Jedan od tih praznika bio je i Praznik sedmica, koji hrišćani još nazivaju Pedesetnicom, zbog događaja koji su se desili pedesetog dana posle Hristovog vaskrsenja.

Tog dana Sveti Duh se spustio na apostole i delovao na njih tako da su, iako nisu bili učeni, počeli da govore jezicima drugih naroda (Dela apostolska 2:4-8*Dela 2:4 I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu. Dela 2:5 A u Jerusalimu stajahu Jevreji ljudi pobožni iz svakoga naroda koji je pod nebom. Dela 2:6 A kad postade ovaj glas, skupi se narod, i smete se: jer svaki od njih slušaše gdje oni govore njegovijem jezikom. Dela 2:7 I divljahu se i čuđahu se govoreći jedan drugome: nijesu li ovo sve Galilejci što govore? Dela 2:8 Pa kako mi čujemo svaki svoj jezik u kome smo se rodili? ). Budući da je to među svima izazvalo veliko čuđenje, Petar se obraća velikom mnoštvu svojih sunarodnika, koje se iz svih naroda skupilo na praznik. On najpre na ovaj događaj primenjuje Joilovo proročanstvo (Dela apostolska 2:14-16*Dela 2:14 A Petar stade sa jedanaestoricom i podiže glas svoj i reče im: ljudi Judejci i vi svi koji živite u Jerusalimu! ovo da vam je na znanje, i čujte riječi moje. Dela 2:15 Jer ovi nijesu pijani kao što vi mislite, jer je tek treći sahat dana; Dela 2:16 Nego je ovo ono što kaza prorok Joilo: ), a onda objašnjava šta je uzrok svemu tome (Dela apostolska 2:22-24*Dela 2:22 Ljudi Izrailjci! poslušajte riječi ove: Isusa Nazarećanina, čovjeka od Boga potvrđena među vama silama i čudesima i znacima koje učini Bog preko njega među vama, kao što i sami znate, Dela 2:23 Ovoga određenijem savjetom i promislom Božijim predana primivši, preko ruku bezakonika prikovaste i ubiste; Dela 2:24 Kojega Bog podiže, razdriješivši sveze smrtne, kao što ne bijaše moguće da ga one drže. ).

Podršku svom govoru nalazi u Davidovim rečima zabeleženim u Pismu. Reči 16. psalma, kojeg je David napisao, Petar tumači tako što ih primenjuje na Hrista: „Jer David govori za njega: Gospoda jednako gledah pred sobom: jer je s desne strane mene, da se ne pomaknem; zato se razveseli srce moje, i obradova se jezik moj, pa još i tijelo moje počivaće u nadu; jer nećeš ostaviti duše moje u paklu, niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truhljenja. Pokazao si mi putove života: napunićeš me veselja s licem svojijem.” (Dela apostolska 2:25-28; videti i Psalmi 16:8-11*Psa 16:8 Svagda vidim pred sobom Gospoda: on mi je s desne strane da ne posrnem. Psa 16:9 Toga radi raduje se srce moje, i veseli se jezik moj, još će se i tijelo moje smiriti u uzdanju; Psa 16:10 Jer nećeš ostaviti duše moje u paklu, niti ćeš dati da svetac tvoj vidi truhlost. Psa 16:11 Pokazaćeš mi put životni: obilje je radosti pred licem tvojim, utjeha u desnici tvojoj dovijeka. ).

Ove reči ne izgledaju tako neobično. Na prvi pogled kao da je u pitanju samo poetično izražavanje poverenja u Boga, pogotovo zbog toga što je reč o psalamu. Čitajući samo ovaj psalam teško da bi neko ovo primenio na Hrista i Njegovo vaskrsenje. Gde Petar nalazi opravdanje da može primeniti ove reči na Hrista?

Kada Petar pita Hrista da li je dovoljno ako sedam puta oprosti čoveku koji mu je zgrešio, On mu odgovara da treba oprostiti sedam puta sedamdeset puta (Matej 18:21, 22*Mat 18:21 Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospode! koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? do sedam puta? Mat 18:22 Reče njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset. ). Na taj način Isus praktično kaže da nikada ne treba prestati s praštanjem, jer teško da će nam neko toliko mnogo puta učiniti zlo.

Osim toga, ovo pitanje je bilo povod za priču o dva dužnika, koja sledi u nastavku teksta Matejevog jevanđelja. Ukratko, priča govori o dužniku koji je caru bio dužan izuzetno veliku svotu novca, nešto što pojedinac praktično nije mogao da otplati. Car je u početku želeo da proda sve što dužnik ima, čak i njegovu porodicu, kako bi bar nešto naplatio (Matej 18:25*Mat 18:25 I budući da nemaše čim platiti, zapovjedi gospodar njegov da ga prodadu, i ženu njegovu i djecu, i sve što ima; i da mu se plati. ). Međutim, dužnik je, potpuno nerealno, molio cara da ga sačeka i da će mu sve otplatiti (Matej 18:26*Mat 18:26 No sluga taj pade i klanjaše mu se govoreći: gospodaru! pričekaj me, i sve ću ti platiti. ). Car se sažalio i oprostio mu ceo dug (Matej 18:27*Mat 18:27 A gospodaru se sažali za tijem slugom, pusti ga i dug oprosti mu. ).

Pravi zaplet u priči nastaje kada ovaj dužnik nađe jednog svog prijatelja koji mu je bio dužan mnogo manje (oko 10 miliona puta). Njegov prijatelj molio ga je istim rečima koje je dužnik izgovorio pred carem – da ga sačeka i da će mu sve platiti (Matej 18:29*Mat 18:29 Pade drugar njegov pred noge njegove i moljaše ga govoreći: pričekaj me, i sve ću ti platiti. ). Veliki carev dužnik, pak, nije imao milosti, nego je dao da mu prijatelja bace u tamnicu (Matej 18:30*Mat 18:30 A on ne htje, nego ga odvede i baci u tamnicu dok ne plati duga.).