Religija u sebi nosi notu mističnog, metafizičkog, nadrealnog. Potrebno je verovati u stvari koje ne vidimo, a koje su izvan našeg čulnog iskustva. Verovatno ne samo zbog toga, religiozni ljudi su neretko skloni tome da poveruju u čudne, a ponekada i sasvim nelogične ideje. Prihvatanje stvari zdravo za gotovo uvek je nosilo sa sobom rizik ne samo da budemo prevareni, već i da, samim tim što prihvatimo neistinu, živimo po pravilima koja nam ne odgovaraju, a kao krajnji ishod – pod pretpostavkom da postoji Bog koji nudi spasenje – možemo izgubiti i večnost za koju smo sazdani.
Kao čovek koji veruje u istinitost Svetog pisma, koje se smatra odrazom direktnog Božijeg uticaja, sklon sam tome da poverujem izjavama koje u Pismu nalazim. Međutim, to ne znači da treba da isključim mozak i ne razmišljam o značenju pročitanog.
U ovakvom svetu, u kojem vlada greh, nije lako doći do predstave o Bogu. Odsustvo neposredne komunikacije i nemogućnost da Ga detektujemo svojim čulima stvara nam veliki problem u formiranju ispravnih predstava o Njemu. Kada bismo, recimo, mogli direktno da Ga vidimo, ateizam bi se sveo na mentalni poremećaj. Kao što niko normalan ne negira postojanje čoveka kojeg viđa svaki dan, tako niko ne bi mogao ni da negira postojanje Boga. Ali, u okolnostima u kojima živimo, rasprava o samom postojanju bića koje je sve stvorilo postaje sasvim logična, a možda čak i opravdana.