U prethodnom delu bilo je reči o tome kako ljudi misle da su posebni zbog pripadnosti nekoj grupi ljudi i da je to razlog zašto ih Bog prihvata. A da li nas određene relikvije i obredi koje praktikujemo preporučuju Bogu i donose nam Njegovu naklonost?
Dobro bi bilo odmah reći da je to sličan način razmišljanja, da se ovo prepliće jedno s drugim, a da je forma izražavanja malo drugačija. Zbog toga možemo da počnemo s istim događajem s kojim smo započeli i prethodni članak.
Tamo smo videli da su u jednom od ratova s Filistejima Jevreji doživeli poraz ([su_tooltip text=“1Sa 4:2 A Filisteji se uvrstaše prema Izrailju, i kad se otvori boj, razbiše Filisteji Izrailja, i izgibe ih u boju u polju oko četiri tisuće ljudi. “ position=“bottom“ font_size=“14″ max_width=“400″ shadow=“yes“]1. Samuilova 4:2*[/su_tooltip]), a onda se upitali: „Zašto nas danas razbi Gospod pred Filistejima?” (1. Samuilova 4:3). Nije im bilo jasno zašto ih Bog, kao svoj narod, nije zaštitio i pomogao im da pobede.
Oni verovatno nisu bili svesni lošeg stanja naroda, koje se pre svega ogledalo u skrnavljenju službe Bogu, što je dovodilo do udaljavanja ljudi od Njega ([su_tooltip text=“1Sa 2:12 A sinovi Ilijevi bijahu nevaljali, i ne znadijahu za Gospoda. 1Sa 2:13 Jer u tijeh sveštenika bješe običaj prema narodu: kad ko prinošaše žrtvu, dolažaše momak sveštenikov dok se kuhaše meso s viljuškama trokrakim u ruci, 1Sa 2:14 I zabadaše u sud, ili u kotao, ili u tavu, ili u lonac, i što se god nabode na viljuške uzimaše sveštenik. Tako činjahu svemu Izrailju koji dolažaše u Silom. 1Sa 2:15 Tako i prije nego bi zapalili salo, došao bi momak sveštenikov, te bi rekao čovjeku koji prinošaše žrtvu: daj meso da ispečem svešteniku, jer ti neću primiti mesa kuhana, nego sirovo. 1Sa 2:16 Ako bi mu tada čovjek odgovorio: neka se prvo zapali salo, pa onda uzmi što ti god duša želi; on bi rekao: ne, nego daj sada, ako li ne daš, uzeću silom. 1Sa 2:17 I grijeh onijeh mladića bijaše vrlo velik pred Gospodom, jer ljudi ne marahu za prinos Gospodnji. 1Sa 2:27 Tada dođe čovjek Božji k Iliju, i reče mu: ovako veli Gospod: ne javih li se domu oca tvojega, kad bijahu u Misiru u kući Faraonovoj? 1Sa 2:28 I izabrah ga između svijeh plemena Izrailjevijeh sebi za sveštenika da prinosi žrtve na oltaru mojem i da kadi kadom i nosi oplećak preda mnom, i dadoh domu oca tvojega sve žrtve ognjene sinova Izrailjevijeh? 1Sa 2:29 Zašto gazite žrtvu moju i prinos moj, koje sam zapovjedio da se prinose u šatoru? i paziš sinove svoje većma nego mene, da se gojite prvinama svijeh prinosa Izrailja naroda mojega? “ position=“bottom“ font_size=“14″ max_width=“400″ shadow=“yes“]1. Samuilova 2:12-17, 27-29*[/su_tooltip]), kao i nesposobnosti Ilija da se ozbiljnije suprotstavi svojim sinovima, koji su bili izvor nemorala i prestupa ([su_tooltip text=“1Sa 2:22 A Ilije bijaše vrlo star, i ču sve što činjahu sinovi njegovi svemu Izrailju, i kako spavahu sa ženama koje dolažahu gomilama na vrata šatora od sastanka. 1Sa 2:23 I govoraše im: zašto to radite? jer čujem zle riječi o vama od svega naroda. 1Sa 2:24 Nemojte, djeco moja; jer nije dobro što čujem; otpađujete narod Gospodnji. 1Sa 2:25 Kad čovjek zgriješi čovjeku, sudiće mu sudija; ali kad ko zgriješi Gospodu, ko će moliti za nj? Ali ne poslušaše oca svojega, jer Gospod šćaše da ih ubije. 1Sa 3:11 I reče Gospod Samuilu: evo učiniću nešto u Izrailju da će zujati oba uha svakome ko čuje. 1Sa 3:12 U taj dan ću učiniti Iliju sve što sam govorio za kuću njegovu, od početka do kraja. 1Sa 3:13 Jer sam mu javio da ću suditi domu njegovu dovijeka za nevaljalstvo, za koje je znao da njim navlače na se prokletstvo sinovi njegovi, pa im nije zabranio. 1Sa 3:14 Zato se zakleh domu Ilijevu da se neće očistiti nevaljalstvo doma Ilijeva nikakvom žrtvom ni prinosom dovijeka. “ position=“bottom“ font_size=“14″ max_width=“400″ shadow=“yes“]1. Samuilova 2:22-25; 3:11-14*[/su_tooltip]).
Umesto da shvate da poraz ima veze s njihovim odnosom prema Bogu, oni pokušavaju da pronađu pravu formulu koja će im doneti pobedu: „Da donesemo iz Siloma kovčeg zavjeta Gospodnjega, da bude među nama i izbavi nas iz ruku neprijatelja naših.” (1. Samuilova 4:3).
Ako bismo birali najznačajniju relikviju u judeo-hrišćanskom svetu, tu titulu bi, bez sumnje, poneo Kovčeg zaveta. Sam Bog je naložio da se on napravi, na njemu se javljala Božija slava, ko god bi mu neovlašćeno prišao poginuo bi, zidovi Jerihona su popadali kada su ovaj predmet nosili oko njega. Zbog svega toga, Kovčegu zaveta se, kao u filmovima, pripisivala magična moć. Oni ili ne shvataju da je Kovčeg zaveta zapravo simbol, a da je sve ono činio sam Bog, ili misle da će im Bog pomoći zbog prisustva ovog predmeta na bojnom polju.
I Filisteji su razmišljali slično: „A kad dođe kovčeg zavjeta Gospodnjega u oko, povika sav Izrailj od radosti da zemlja zaječa. A Filisteji čuvši veselu viku rekoše: kakva je to vika vesela u okolu Jevrejskom? I razumješe da je došao kovčeg Gospodnji u oko njihov. I uplašiše se Filisteji kad rekoše: Bog je došao u oko. I govorahu: teško nama! jer to nije bivalo prije. Teško nama! ko će nas izbaviti iz ruku tijeh silnijeh bogova? to su bogovi što pobiše Misirce u pustinji svakojakim mukama.” (1. Samuilova 4:5-8).
Nije ni čudo što su Filisteji razmišljali na ovakav način, jer je to sastavni deo mnogobožačke religije, u kojoj sujeverje i magija imaju značajno mesto. Problem je što je Božiji narod tako mislio. Ipak, Filisteji su bili oni koji su se otrgli praznovernoj logici, a ne oni od kojih bi se to pre očekivalo: „Ohrabrite se, i budite ljudi, o Filisteji! da ne služite Jevrejima kao što su oni vama služili; budite ljudi, i udrite.” (1. Samuilova 4:9).
Loš odnos Božijeg naroda s Njim i pogrešno shvatanje stvari imali su, možda ne svima očekivan, ali, u uslovima postojanja živoga Boga, jedini mogući epilog. „I Filisteji udariše, i Izrailjci se opet razbiše i pobjegoše k šatorima svojim; i boj bješe vrlo velik, jer pade iz Izrailja trideset tisuća pješaka. I kovčeg Božji bi otet, i dva sina Ilijeva Ofnije i Fines pogiboše.” (1. Samuilova 4:10, 11).
Ovaj događaj veoma dobro ilustruje kakve posledice može da ima pogrešan pristup religiji, posledice koje više nije moguće popraviti. Obredi i predmeti povezani s obrednim radnjama sami po sebi nemaju nikakvu moć. Ako ih je uopšte Bog dao – jer mnogo toga što se čini i poštuje nema nikakve veze s Njegovim uputstvima – to je uradio ne da mi preko njih dobijemo moć ili svetost, nego da nam bolje objasne Boga i Njegovo delo izbavljenja grešnih ljudi.
Po ovom pitanju postoji jedan veoma zanimljiv razgovor između Božijeg proroka i sveštenika koji poznaju zakon: „Ovako veli Gospod nad vojskama: upitaj sveštenike za zakon, i reci: Gle, ako bi ko nosio sveto meso u skutu od haljine svoje, ili bi se skutom svojim dotakao hljeba ili variva ili vina ili ulja ili kakoga god jela, bi li se osvetio? A sveštenici odgovoriše i rekoše: ne. Potom reče Agej: ako bi se ko nečist od mrtvaca dotakao čega toga, hoće li biti nečisto? A sveštenici odgovoriše i rekoše: biće nečisto. Tada Agej odgovori i reče: taki je taj narod i taki su ti ljudi preda mnom, govori Gospod, i tako je sve djelo ruku njihovijeh, i što god prinose tamo, nečisto je.” (Agej 2:11-14).
Sve ovo može da izgleda pomalo konfuzno, ali je to upravo zato što se Bog u pitanjima prebacuje – malo priča o onome što se dešava u realnosti, a malo koristi obredne obrasce koji i postoje da tu realnost slikovito dočaraju. Ujedno, zbog toga je i značajno ono što proizilazi iz ovog razgovora, budući da jasnije prikazuje odnos obrednog i realnog.
Na početku možemo zapaziti da Bog šalje Ageja sveštenicima koji znaju zakon, tj. ljudima koji se najbolje razumeju u ta pitanja. To je razlog više da ovaj razgovor možemo smatrati autentičnim.
Bog prvo pita sveštenike da li u kontaktu s posvećenim mesom ili nečim drugim što je namenjeno za službu Bogu čovek može da postane svet. U obrednom sistemu koji je Bog uredio, ne samo da postoje predmeti čijim se dodirom neko ili nešto posvećuje ([su_tooltip text=“2. Mojsijeva 29:37 Sedam dana činićeš očišćenje na oltaru i osvetićeš ga, te će oltar biti svetinja nad svetinjama; što se god dotakne oltara, biće sveto. 2. Mojsijeva 30:28 I oltar na kojem se prinosi žrtva paljenica, i sve sprave njegove, i umivaonicu i podnožje njezino. 2. Mojsijeva 30:29 Tako ćeš ih osvetiti, te će biti svetinja nad svetinjom, i što ih se god dotakne “ position=“bottom“ font_size=“14″ max_width=“400″ shadow=“yes“]2. Mojsijeva 29:37; 30:28, 29*[/su_tooltip]), nego se to može postići i hlebom i mesom ([su_tooltip text=“3. Mojsijeva 6:16 A što preteče, neka jede Aron i sinovi njegovi; neka se jede bez kvasca na svetom mjestu; u trijemu šatora od sastanka neka jedu. 3. Mojsijeva 6:17 Neka se ne mijesi s kvascem; to im dadoh da im bude dio od žrtava mojih ognjenih; to je svetinja nad svetinjama kao žrtva za grijeh i kao žrtva za prijestup. 3. Mojsijeva 6:18 Svako muško između sinova Aronovijeh neka to jede zakonom vječnim od koljena do koljena od žrtava koje se pale Gospodu; što se god dotakne toga, biće sveto. 3. Mojsijeva 6:26 Sveštenik koji prinese žrtvu za grijeh neka je jede; na svetom mjestu neka se jede, u trijemu od šatora od sastanka. 3. Mojsijeva 6:27 Što se god dotakne mesa njezina, biće sveto; i ako ko pokapa krvlju njezinom haljinu, ono što pokapa neka opere na svetom mjestu. “ position=“bottom“ font_size=“14″ max_width=“400″ shadow=“yes“]3. Mojsijeva 6:17, 18, 26, 27*[/su_tooltip]), upravo onim što se i pominje u prvom pitanju koje Agej iznosi pred sveštenike.
Zašto su onda sveštenici odrečno odgovorili? Zato što su dobro razumeli šta ih Bog pita. U stvarnom životu nije moguće postati svet vršenjem obrednih radnji ili u kontaktu sa „svetim” predmetima. Realan i obredni svet ne mogu da se mešaju. Ceo obredni sistem, sa svim predmetima, hramom i službom u njemu su tu da nam slikovito prikažu kako stvari funkcionišu u stvarnosti, a ne da budu smisao i cilj religije ili da preko njih dobijemo svetost.
Drugo pitanje koje Bog postavlja je da li će ti sveti predmeti postati nečisti u dodiru s čovekom koji je nečist zbog kontakta s mrtvacem. Ovog puta sveštenici odgovaraju potvrdno, jer su i nečistoća od mrtvaca i sveti predmeti deo obrednog miljea. Niko zdrave pameti neće pomisliti da neko stvarno postaje pokvaren ili zao – čega je obredna nečistoća slika – zato što je došao u dodir s mrtvim čovekom. U obrednom svetu nečistoća se, uostalom kao i ranije pomenuta svetost, prenosi na obredan način – fizičkim kontaktom.
Na kraju, ovu obrednu sliku Bog primenjuje na realan život. On kaže da je nečisto sve što mu nečisti ljudi prinose i svako delo njihovih ruku. Upravo to je prethodna obredna slika trebalo da nam saopšti – da Bog ne prihvata bilo šta od onih koji čine zlo i neprimereno žive, kao što obredno nečisti obesvećuju i prljaju ono što bi trebalo da bude sveto u obrednom sistemu.
Nerazumevanje granica između obrednog i realnog mnoge ljude dovodi u iluziju da ih Bog prihvata zbog određenih radnji ili predmeta. Međutim, baš kao što su Jevreji gubitkom mnogih života bili veoma neprijatno otrežnjeni u saznanju da im Kovčeg zaveta neće pomoći, tako će mnogi platiti svoju zabludu gubitkom večnog života – ne zato što Bog mrzi obrede, nego zato što je nešto drugo bilo potrebno da bi nas Bog prihvatio.
Оставите одговор