Izbornik Zatvoriti

Obrezanje – elitizam ili poruka

Jedna od zapovesti koje mogu da deluju čudno jeste zapovest o obaveznom obrezanju svih muškaraca. Pitanje je, naravno, šta je svrha ovakve zapovesti. Šta je Bog želeo da postigne obrezanjem? Da li je obrezanje donosilo bilo kakvu prednost u životu i veri? Ako je to već bila Božija naredba za svakog muškarca, zašto hrišćanstvo nije nastavilo s obrezanjem, kada već znamo da je i Hristos bio obrezan (Luka 2:21*)?

Pitanja poput ovih često u ljudima izazivaju zaziranje od Boga kojeg ne razumeju. Iako je tačno da vera podrazumeva poverenje prema Bogu, čak i kada nam Njegove namere nisu u potpunosti jasne, previše pitanja s premalo odgovora u ljudima stvara jednu vrstu praznovernog odnosa prema Njemu. Odsustvo razumevanja izaziva samo mehaničku poslušnost, umesto razumnog odobravanja i slaganja s onim što Bog radi. Prigovor o slepoj poslušnosti, koji ateisti često pripisuju religiji, sasvim je opravdan u takvom slučaju.

Svakako da ne treba insistirati na stavu da je neophodno sve znati, ali što je više pravih odgovora, to je i vera čvršća i razumnija. Zapravo, ispravno je zapitati se da li postoje odgovori i pokušati da se oni pronađu, umesto da samo konstatujemo neznanje i nastavimo dalje u sleđenju nečega što ne shvatamo. Upoznavanje Boga kroz način na koji nešto radi i kroz razloge zbog kojih to radi izgrađuje naš odnos i povezanost s Njim. Odgovori možda već postoje, a to ne možemo da znamo, ukoliko ih ne potražimo.

Prvo obrezanje

Obrezanje nije samo deo zakona koji je Bog, preko Mojsija, dao svom narodu. Počeci obrezanja imaju korene u ranijim vremenima. Uputstvo o obrezanju je najpre dato Avramu i odnosilo se na sve njegove potomke.

Kada je Avram imao devedeset i devet godina, Bog mu se javio, uputio ga da živi po Njegovoj volji i rekao mu da će s njim učiniti zavet i veoma ga umnožiti (1. Mojsijeva 17:1, 2*), da će njemu i njegovom potomstvu dati hanansku zemlju u večno nasledstvo (1. Mojsijeva 17:8*), kao i da sva ta obećanja važe za sina kojeg će mu roditi Sara (1. Mojsijeva 17:21*).

Uspostavljanje tog zaveta podrazumevalo je i obrezanje: „A ovo je zavjet moj između mene i vas i sjemena tvojega nakon tebe, koji ćete držati: da se obrezuje između vas sve muškinje. A obrezivaćete okrajak tijela svojega, da bude znak zavjeta između mene i vas. Svako muško dijete kad mu bude osam dana da se obrezuje od koljena do koljena, rodilo se u kući ili bilo kupljeno za novce od kojih god stranaca, koje ne bude od sjemena tvojega. Da se obrezuje koje se rodi u kući tvojoj i koje se kupi za novce tvoje; tako će biti zavjet moj na tijelu vašem zavjet vječan. A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se istrijebi iz naroda svojega, jer pokvari zavjet moj.” (1. Mojsijeva 17:10-14).

Izgleda kao da se kompletan zavet svodi na obrezanje i kao da je ono u svemu najvažnije. U tekstu se kaže da će obrezanje biti znak zaveta s Bogom, tj. osnova po kojoj će se određivati ko zaista jeste u zavetnom odnosu s Njim. Ovako predstavljeno, obrezanje liči na pripadnost klubu s posebnim povlasticama i pravima na Božije blagoslove.

Još je čudnija izjava da treba da se istrebi[1] svaka muška osoba koja nije obrezana. Ako uzmemo u obzir da je obrezanje trebalo da se vrši osmog dana života, moglo je da se desi da se neko nađe kriv i pre nego što shvati šta je trebalo raditi ili šta je uopšte obrezanje, s obzirom na to da osoba u tom uzrastu potpuno zavisi od drugih.

U daljem tekstu ne možemo da nađemo ništa više o obrezanju osim da je Avram poslušao Boga i obrezao sebe i sve muške osobe u svom domu (1. Mojsijeva 17:23*). Zbog toga, odgovor na pitanje šta je značenje obrezanja, u čemu je njegov smisao i otkuda potreba da se uopšte uspostavi nešto tako rigorozno, isključivo, pa čak i diskriminacijski, kako se na prvi pogled čini, moramo da potražimo u ostalim biblijskim tekstovima.

Odnos prema neobrezanju

Pozitivan stav onih koji su se obrezivali prema samom obrezanju proizilazi iz činjenice da je to bila opšta praksa i da je obrezanje nešto što potiče od Boga. Nasuprot tome, neobrezanje se doživljavalo kao nešto loše, pa čak i pogrešno.

Dok je Jakov sa svojom porodicom bio u blizini grada Sihema desio se nemio događaj: „A Dina kći Lijina, koju rodi Jakovu, izađe da gleda djevojke u onom kraju. A ugleda je Sihem, sin Emora Evejina, kneza od one zemlje, i uze je i leže s njom i osramoti je.” (1. Mojsijeva 34:1, 2). Pošto se Dina svidela Sihemu, on od oca traži da ga oženi njom (1. Mojsijeva 34:3, 4*) i Emor odlazi Jakovu da isprosi Dinu za svog sina (1. Mojsijeva 34:6*).

Međutim, Dininoj braći nije se svidelo to što se desilo: „A sinovi Jakovljevi odgovoriše Sihemu i Emoru ocu njegovu prijevarno, jer osramoti Dinu sestru njihovu. I rekoše im: ne možemo to učiniti ni dati sestre svoje za čovjeka neobrezana, jer je to sramota nama.” (1. Mojsijeva 34:13, 14). Svega par generacija nakon što je obrezanje počelo da se primenjuje, oni koji se obrezuju su počeli na ostale da gledaju drugačijim očima. Bez obzira što su odgovorili prevarno, tj. što im je ovaj argument poslužio kao izgovor, ostaje činjenica da su se, zbog obrezanja, osećali drugačijima od ostalih, inače im ovo ne bi ni palo na pamet.

Sve na šta neobrezanost može da se primeni počinje da dobija negativnu konotaciju. Kada Bog Mojsiju saopštava svoju nameru da ga, kao svog izaslanika, pošalje faraonu, Mojsije ne misli da je to dobra ideja: „A Mojsije progovori pred Gospodom i reče: eto, sinovi Izrailjevi ne poslušaše me, a kako će me poslušati Faraon, kad sam neobrezanijeh usana?” (2. Mojsijeva 6:12).

Čak se i Bog koristi tom terminologijom kada želi da opiše nešto negativno: „Kome ću govoriti i svjedočiti da čuju? Gle, uho im je neobrezano, te ne mogu čuti; gle, riječ je Gospodnja njima potsmijeh, nije im mila.” (Jeremija 6:10). Reč neobrezano ovde se koristi kao atribut koji označava da nešto ne funkcioniše ispravno.

Pre nego što je kamenovan, Stefan se obraća svojim sunarodnicima i pokušava da im ukaže na to da svojim tvrdokornim stavom odbacuju istinu. „Tvrdovrati i neobrezanijeh srca i ušiju! vi se jednako protivite Duhu svetome; kako vaši oci, tako i vi.” (Dela 7:51).

Kada je Samson poželeo da se oženi jednom filistejskom devojkom, dočekala ga je reakcija njegovih roditelja: „A otac i mati rekoše mu: zar nema djevojke među kćerima tvoje braće u svem narodu mom, da ideš da se oženiš između Filisteja neobrezanijeh? A Samson odgovori ocu svojemu: njom me oženi, jer mi je ona omiljela.” (Sudije 14:3). Izgleda kao da je sramota uzeti ženu iz naroda koji nema običaj obrezivanja muške dece.

I Samson, koji je imao želju da se oženi devojkom iz tog naroda, govori o njima s izvesnom dozom nipodaštavanja, budući da su neobrezani. „I bijaše žedan jako, te zavapi ka Gospodu i reče: ti si učinio rukom sluge svojega ovo izbavljenje veliko; a sada hoću li umrijeti od žeđi, ili ću pasti u ruke neobrezanima?” (Sudije 15:18).

U toku rata koji je Izrailj vodio protiv Filisteja, Jonatan, Saulov sin, o njima govori kao o neobrezanima. „I Jonatan reče momku koji mu nošaše oružje: hajde da otidemo k straži tijeh neobrezanijeh; može biti da će nam učiniti što Gospod, jer Gospodu ne smeta izbaviti s množinom ili s malinom.” (1. Samuilova 14:6).

Pre nego što se sukobio s Golijatom, koji je tražio da mu neko od Izrailjaca izađe na megdan, David za njega kaže: „Tada reče David ljudima koji stajahu oko njega govoreći: šta će se učiniti čovjeku koji pogubi toga Filistejina i skine sramotu s Izrailja? Jer ko je taj Filistejin neobrezani da sramoti vojsku Boga živoga? … I lava i medvjeda ubijao je tvoj sluga, pa će i taj Filistejin neobrezani proći kao oni; jer osramoti vojsku Boga živoga.” (1. Samuilova 17:26, 36).

Čak i ljudi kao što su David i Jonatan, koje Biblija oslikava u pozitivnom svetlu, gledaju s visine na one koji nisu obrezani. Nešto što uopšte nije bila njihova zasluga, pošto se obrezanje vršilo osmog dana po rođenju, doživljavali su kao odraz superiornosti nad drugima. Kao da biti neobrezan znači biti nedostojan i biti biće manje vrednosti.

Sva odbojnost koju su Jevreji imali prema onima koji se nisu obrezivali može se videti u Saulovom stavu koji je on pokazao u, za njega, odsudnom boju s Filistejima. Filisteji su nadjačali Izrailjce, koji su počeli da beže. „I stigoše Filisteji Saula i sinove njegove; i pogubiše Filisteji Jonatana i Avinadava i Melhi-Suva, sinove Saulove. I boj posta žešći oko Saula, i nađoše ga strijelci, i on se vrlo uplaši od strijelaca. I reče Saul momku koji mu nošaše oružje: izvadi mač svoj i probodi me, da ne dođu ti neobrezani i probodu me i narugaju mi se. Ali ne htje momak što mu nošaše oružje, jer ga bješe vrlo strah. Tada Saul uze mač, i baci se na nj.” (1. Samuilova 31:2-4).

Saul je smatrao sramotom da izgubi život od neobrezanih. Radije je izabrao da ga sam sebi oduzme, nego da padne od njihove ruke. Ovakvi tekstovi nam govore da se na neobrezane gledalo ne samo s pozicije sopstvene vrednosti i nadmoći, nego i s krajnjim prezirom, a čak bismo mogli reći i s gađenjem.

U svojoj tužbalici povodom pogibije Saula i njegovih sinova, David, između ostalog, kaže: „Ne kazujte u Gatu, i ne razglašujte po ulicama Askalonskim, da se ne vesele kćeri Filistejske i da ne igraju kćeri neobrezanijeh.” (2. Samuilova 1:20). Kao da oni nisu ljudi. Ne ulazeći u razloge za rat i koja je prava strana, jasno je da su se svi oni zatekli, tj. rodili, na jednoj ili drugoj strani. Kada čujemo da je Saul ubijen, koji čak nije bio u dobrim odnosima s Davidom, nije u redu da se naši neprijatelji raduju, ali je u redu da se mi radujemo i pevamo pesme Davidu, kada se vrati iz boja u kojem je ubijao Filisteje (1. Samuilova 18:6, 7*).

Razumljivo je da se neko raduje pobedi svog naroda u ratu i da, isto tako, ne želi da se njegovi protivnici raduju, jer to podrazumeva sopstveni poraz i pobijene na sopstvenoj strani. Međutim, nekako ne dolikuje da ovakve reči izlaze iz usta ljudi koji se smatraju delom Božijeg naroda. Bog je stvoritelj svega i otac svih ljudi. Kada se ljudi, koji tvrde da su na Božijoj strani, prema drugima odnose s prezirom i nepoštovanjem, to se tumači kao Božiji stav. Nedovoljno dobre osobine kod onih koji se nazivaju Njegovim sledbenicima u očima drugih stvaraju sliku o Bogu, bez obzira koliko bi ona mogla biti pogrešna.

Ovakvo izražavanje donekle može naći opravdanje u tekstovima u kojima i sam Bog pravi razliku između obrezanih i neobrezanih. Na primer, prilikom izlaska iz Misira i ustanovljavanja praznika Pashe Bog daje uputstvo za sudelovanje u tom prazniku. „I reče Gospod Mojsiju i Aronu: ovo neka bude zakon za pashu: nijedan tuđin da je ne jede; a svaki sluga vaš kupljen za novce, kad ga obrežete, onda neka je jede. Došljak ili najamnik da je ne jede. U istoj kući da se jede, da ne iznesete mesa od nje iz kuće, i kosti da joj ne prelomite. Sav zbor Izrailjev neka čini tako. Ako bi kod tebe sjedio tuđin i htio bi svetkovati pashu Gospodnju, neka mu se obreže sve muškinje, pa onda neka pristupi da je svetkuje, i neka bude kao rođen u zemlji; a niko neobrezan da je ne jede. Zakon jedan da je i rođenome u zemlji i došljaku koji sjedi među vama.” (2. Mojsijeva 12:43-49).

Možemo da zapazimo da pashalnu žrtvu mogu da jedu samo oni koji su obrezani. Čak se ne pravi ni razlika po pripadnosti narodu, jer je slugama i strancima dozvoljeno da učestvuju u svetkovanju praznika i jedenju žrtve, ukoliko su obrezani. Ako sam Bog pravi razliku među ljudima u odnosu na obrezanje, onda nije nerazumljivo da to rade i ljudi koji u Njega veruju. Ostaje pitanje da li je Bog uredbama za ovaj praznik želeo samo da utvrdi sećanje na jedan događaj ili je hteo da saopšti još nešto.

Stihovi koje nalazimo u Knjizi proroka Jezekilja takođe mogu da nas navedu na sličan način zaključivanja. „Što uvodiste tuđince neobrezana srca i neobrezana tijela da budu u mojoj svetinji da skvrne dom moj, i prinosiste moj hljeb, pretilinu i krv, i tako prestupaše moj zavjet osim svijeh gadova vaših; … Ovako veli Gospod Gospod: nijedan tuđin neobrezana srca i neobrezana tijela da ne dolazi u moju svetinju, nijedan od svijeh tuđinaca koji su među sinovima Izrailjevijem.” (Jezekilj 44:7, 9).

Ovi stihovi još više deluju isključivo, nego prethodni. Ovde se neobrezani ne isključuju samo iz učešća u jednom prazniku, nego im se zabranom pristupa hramu – centralnog mesta za službu Bogu – praktično uskraćuje pravo na verovanje u Njega.

Međutim, u ova dva stiha već se na prvi pogled vidi da je sve to izrečeno na pomalo čudan način – način koji otvara nova pitanja. Prvo, u Pismu uopšte ne možemo da naiđemo na praksu uvođenja stranaca u hram. Odsustvo tih izveštaja nam govori da su takvi događaji bili ili beznačajni, pošto se ne spominju, ili sporadični. Prosto nema smisla svaljivati krivicu na ceo narod (Jezekilj 44:6), ako to nije bilo značajno ili ako su to bili usputni događaji iz prošlosti.

Takođe, kako u kontekstu ovih stihova objasniti reči Solomunove molitve prilikom osvećenja Božijeg hrama? Solomun se, naime, između ostalog, moli da Bog usliši molitve stranaca koji dođu iz udaljenih zemlja u ovaj hram (1. Carevima 8:41-43*). Nije li to u direktnoj suprotnosti s ovim Božijim ukorima izrečenim preko Jezekilja?

Osim toga, ako se već govori o neobrezanom srcu, da li, na primer, Jevreji obrezanog tela, a neobrezanog srca, mogu slobodno da pristupaju hramu? Da li to znači da je formalno obrezanje tela važnije od obrezanja srca? Kako uopšte prepoznati neobrezano srce, da bi se nekome na osnovu toga mogao zabraniti pristup hramu? Po svoj prilici, nije sve tako jasno u ovim stihovima i zato ćemo im se vratiti kasnije.

Jaz i međusobno nepoverenje između obrezanih i neobrezanih nije samo relikt prošlosti. Ovaj fenomen prisutan je vekovima i proteže se, s manjim ili većim intezitetom, sve do današnjih dana.

Čak i prvi Hristovi učenici, od kojih su Ga neki lično poznavali, nisu bili imuni na podozrenje prema neobrezanima. Prvi koga je Bog poslao da propoveda među nezanabošcima – koji su neobrezani – bio je Petar. Bog je Petra prvo morao da pripremi vizijom, koju mu je dao kako bi ovaj razumeo da drugi ljudi nisu nečisti samo zato što nisu Jevreji i zato što nisu obrezani, a tom prilikom i sam Petar je rekao da je Jevrejima nedolično da se druže ili idu kod stranaca (Dela 10:28*).

Pošto se vratio, ostali učenici su ga dočekali s negodovanjem: „I kad iziđe Petar u Jerusalim, prepirahu se s njim koji bijahu iz obrezanja, govoreći: ušao si k ljudima koji nijesu obrezani, i jeo si s njima.” (Dela 11:3). Kakav zločin – jeo je s neobrezanima! Prosto boli koliko ova rečenica zvuči apsurdno. Najgore od svega je to šta ona indirektno saopštava onima koji je prihvate kao ispravnu. Postoji Bog koji je stvorio ljude, ali je izabrao samo jedan narod. Naložio im je da se obrezuju i to obrezanje, a ne njihova pravda i dobrota, jeste znak pripadnosti Njemu. O one koji nisu obrezani možete da se opoganite, ako ih samo dodirnete ili čak ako dodirnete ono što su oni dotakli. Ovako predstavljenog Boga ne bi mogao da prihvati ni onaj ko se rodio među obrezanima, ukoliko je iskren i pošten.

Iako je Petar bio prvi kojega je Bog poslao među neobrezane, kasnije je i on sam podlegao predrasudama koje su se uvrežile u njegovom narodu. „A kad dođe Petar u Antiohiju, u oči njemu protiv stadoh; jer bješe zazoran. Jer prije dok ne dođoše neki od Jakova, jeđaše s neznabošcima, a kad dođoše, ustručavaše se i odvajaše bojeći se onijeh koji su iz obrezanja. I dvoličahu s njim i ostali Judejci, tako da i Varnava prista u njihovo dvoličenje. A kad ja vidjeh da ne idu pravo k istini jevanđelja, rekoh Petru pred svima: kad ti koji si Jevrejin, neznabožački a ne Jevrejski živiš, zašto neznabošce nagoniš da žive Jevrejski?” (Galatima 2:11-14).

I Petar i ostali prisutni Judejci su bili svesni da Bog ne postavlja razlike među ljudima na osnovu obrezanja i nacionalne pripadnosti. Zbog toga mu Pavle i prebacuje da živi kao nejevrejin, ali se pred drugim Jevrejima pretvara. Petar pokazuje strah od mišljenja svojih sunarodnika, i to od onih koji veruju u Hrista. Na taj način svedoči da stara uverenja nisu potpuno zamrla, jer bi trebalo da se stidi što se odvaja od onih koji nisu obrezani, a ne da se plaši mišljenja obrezanih.

Sve što je do sada rečeno ostavlja utisak da ovde nešto ne štima. Najmanji problem je prenaglašen značaj koji se pripisuje obrezanju, jer se lako objašnjava nedovoljno jasnim shvatanjem onog što je Bog naložio. Međutim, ostaje utisak da se starozavetna uputstva o obrezanju ne slažu s novozavetnom praksom, kao i da bukvalna primena i shvatanje ovih uputstava potkopavaju Božiju nepristrasnost i dobrotu. Zbog toga je potrebno da pokušamo da rešimo ove nedoslednosti.

Obrezanje srca nasuprot obrezanju tela

Mogli smo da primetimo da se u 17. poglavlju Prve knjige Mojsijeve Avramu kaže da se zavet ogleda u obrezanju, tj. ako bismo želeli da to jezgrovito izrazimo, mogli bismo da kažemo: „Ovo je zavet – da se obrezujete”.

Međutim, u praksi vidimo da, kada Bog ukorava svoj narod za prestup zaveta, On to nikada ne čini govoreći im da je to zato što nisu fizički obrezani. S druge strane, ukorava ih za neobrezano srce, koje se ogleda u neprimerenom životu i neposlušnosti uputstvima koja im je dao.

Bog je unapred svom narodu rekao šta će se desiti ako budu neposlušni: „Ako li me ne uzaslušate, i ne uščinite sve ove zapovijesti, ako povrgnete uredbe moje i duši vašoj omrznu zakoni moji da ne tvorite sve zapovijesti moje, i raskinete zavjet moj, i ja ću vama učiniti ovo: …” (3. Mojsijeva 26:14, 15). Nakon ovoga sledi dugačko nabrajanje šta sve može da krene naopako kada se okrenemo od Boga.

Ipak, i tada Bog ostavlja mogućnost da Mu se vratimo: „Ali ako priznadu bezakonje svoje i bezakonje otaca svojih po grijesima, kojima mi griješiše i kojima mi idoše nasuprot, te i ja njima idoh nasuprot i odvedoh ih u zemlju neprijatelja njihovijeh; ako se tada ponizi srce njihovo neobrezano, i bude im pravo što su pokarani za bezakonje svoje, tada ću se opomenuti zavjeta svojega s Jakovom, i zavjeta svojega s Isakom, i zavjeta svojega s Avramom opomenuću se, i zemlje ću se opomenuti.” (3. Mojsijeva 26:40-42).

Kada ljudi uvide da su Mu sagrešili, Bog je spreman da oprosti, ali je potrebno da to priznaju, prihvate da su zla koja su ih snašla posledica njihove želje da žive odvojeno do Boga, ali i da budu spremni na promenu i raskidanje s obrascima ponašanja koji su ih doveli u ovu nezavidnu poziciju. Kao što iz ovog citata može da se vidi, slika neobrezanog srca se koristi da se opiše stanje čoveka koji je Bogu grešio. Dakle, neobrezano srce, a ne telo, dovodi do prekršaja zaveta s Bogom.

Njihovo telesno obrezanje ne vredi ništa, ako se svesno suprotstavljaju Božijoj volji. Fizičko obrezanje ne može da se menja. Kada se jednom obavi, nema više povratka na staro. Stanje duhovnog obrezanja, međutim, može da se promeni tokom života. Sama ta činjenica jasno svedoči o tome da nije telesno obrezanje osnova za zavet s Bogom, već duhovno, inače Bog nikada ne bi ukoravao one koji su obrezani kao deca niti bi ih optuživao da su prekršili zavet s Njim.

U 10. poglavlju Pete knjige Mojsijeve obrezanje srca direktno se povezuje s poslušnošću onome što nam je Bog otkrio: „Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, držeći zapovijesti Gospodnje i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro? … Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati.” (5. Mojsijeva 10:12, 13, 16).

Bog kaže da od nas ne očekuje ništa, osim da Mu budemo odani svim svojim srcem i snagama. Za takav život je potrebno obrezano srce. Zapravo, mogli bismo da kažemo da takav život prirodno proističe iz obrezanog srca. Telesno obrezanje ovde uopšte ne pomaže. Izbor da li ćemo da sledimo Boga je čin slobodne volje, a telesno obrezanje nije magijska radnja koja nam je menja, jer u tom slučaju slobodna volja ne bi tako ni mogla da se nazove.

I kao što je već rečeno, Bog je spreman da oprosti, ako se u srcu opomenemo da smo grešili i svim svojim srcem i svom svojom dušom Mu se obratimo i poslušamo Njegov glas u svemu što nam je zapovedio (5. Mojsijeva 30:1, 2*).

Kada smo spremni da Mu se vratimo, nakon što smo grešili, Bog će sudelovati u promeni obrezanja našeg srca: „I obrezaće Gospod Bog tvoj srce tvoje i srce sjemena tvojega, da bi ljubio Gospoda Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, da budeš živ.” (5. Mojsijeva 30:6). Obrezano srce potrebno nam je da bismo bili u dobrom odnosu s Bogom, a iz tog dobrog odnosa proizilazi naš večni život.

Sagledavanjem svih Božijih očekivanja od nas, čovek lako može potpuno da se obeshrabri. Potrebna promena često nam izgleda kao nemoguć poduhvat. Zbog toga postoji nešto što bismo mogli da nazovemo povratnom spregom. Iz prethodnih, kao i ovih poslednjih stihova, može da se uoči da čovek koji je grešio treba da preduzme inicijativu kada shvati da se otuđio od Boga. „Ako se tada ponizi srce njihovo neobrezano”, piše u 3. Mojsijevoj 26:41, u 5. Mojsijevoj 10:16 se kaže: „Zato obrežite srce svoje”, dok se u poslednjem primeru u prva dva stiha 30. poglavlja 5. Mojsijeve pozivamo da se opomenemo da smo grešili i da ubuduće u svemu poslušamo Božiji glas.

Naše je da preduzmemo određene korake, da pokažemo volju i želju da se stanje promeni, kada uvidimo da smo grešili, čak i ako nismo sposobni da promenu izvedemo do kraja. Tada nastupa Bog i On obrezuje naše srce, da bismo bili živi, kako se kaže u 5. Mojsijevoj 30:6. Bog poštuje našu slobodnu volju i neće raditi protiv nje. Najbolji pokazatelj onoga što želimo nije verbalan iskaz o tome, nego ulaganje svih snaga svog bića u to. Zato nam se stalno preporučuje da uložimo celo svoje srce i dušu u poslušnost Bogu, jer je to Njemu onda zeleno svetlo da učini ono što mi nismo u stanju.

Dječice moja! ovo vam pišem da ne griješite; i ako ko sagriješi, imamo zastupnika kod oca, Isusa Hrista pravednika” (1. Jovanova 2:1). Uvek nam u oči lakše upadne ovaj drugi deo stiha, da imamo zastupnika kada grešimo. Ali prvobitna preporuka je da ne grešimo. Drugim rečima, naše je da se trudimo da ne grešimo, ali ako se to i desi, nećemo zbog toga propasti – upravo kako čitamo i u Mojsijevim knjigama, da se Bogu možemo vratiti kada uvidimo beznađe grešnog života.

Oni koji na osnovu ovog Jovanovog teksta misle da mogu da manipulišu Bogom, tako što će grešiti u životu, a na kraju se pokajati, grdno se varaju. „Jer kad mi griješimo navalice pošto smo primili poznanje istine, nema više žrtve za grijehe” (Jevrejima 10:26). Žrtva, kojom je Hristos dobio pravo da bude naš posrednik pred Ocem, ne važi u slučaju kada s namerom činimo ono za šta znamo da nije dobro.

Ovo bismo mogli da sumiramo u jednoj Pavlovoj rečenici: „Ali šta dostigosmo u onome jednako da mislimo, i po onome pravilu da živimo.” (Filibljanima 3:16). Od nas se ne očekuje savršenstvo, nego da damo onoliko koliko možemo. Kada to učinimo, Bog će dovršiti ostalo – upotpuniće nezavršeno obrezanje srca, da budemo živi.

Iste principe koji su zapisani u Mojsijevim knjigama možemo da nađemo i u spisima proroka Jeremije. Ostavljanje Boga dovodi do Njegovog negodovanja: „I obratiću Jerusalim u gomilu, u stan zmajevski; i gradove Judine obratiću u pustoš, da neće niko onuda živjeti. Ko je mudar da bi razumio? i komu govoriše usta Gospodnja, da bi objavio zašto zemlja propade i izgorje kao pustinja da niko ne prolazi? Jer Gospod reče: što ostaviše zakon moj, koji metnuh pred njih, i ne slušaše glasa mojega i ne hodiše za njim, nego hodiše za mislima srca svojega i za Valima, čemu ih naučiše oci njihovi” (Jeremija 9:11-14).

Na samom kraju ovog poglavlja pominju se i obrezanje i neobrezanje: „Eto, idu dani, veli Gospod, kad ću pohoditi sve, obrezane i neobrezane, Misirce i Judejce i Edomce i sinove Amonove i Moavce i sve koji se s kraja strigu, koji žive u pustinji; jer su svi ti narodi neobrezani, i sav je dom Izrailjev neobrezana srca.” (Jeremija 9:25, 26).

Bog kaže da će se u određeno vreme obračunati sa zlom koje čine svi, bili obrezani ili neobrezani. Telesno obrezanje neće ništa pomoći. Problem je, kao što sam kraj ovog citata kaže, što su neobrezanog srca i oni koji su fizički obrezani, kao i oni koji to nisu. Iz ovakvih stihova se prosto nameće stav da je jedino suštinski važno obrezanje srca, tj. duhovno obrezanje. Od telesnog obrezanja ništa ne zavisi, nego je tu da ukaže na pravo, duhovno obrezanje, bez kojeg nema pravog zaveta s Bogom.

Zato je logično što, nekoliko poglavlja ranije, Bog preko Jeremije savetuje svoj narod: „Obrežite se Gospodu, i skinite okrajak sa srca svojega, Judejci i Jerusalimljani, da ne izide jarost moja kao oganj i razgori se da ne bude nikoga ko bi ugasio za zla djela vaša.” (Jeremija 4:4). Govoreći da Njegov narod treba da se obreže, Bog ukazuje na promenu srca. A šta bi trebalo da podrazumeva to obrezanje nije teško zaključiti iz ovog stiha. Bog se na njih gnevi zbog njihovih zlih dela, a rešenje je u ovoj vrsti obrezanja. Ako obrezanjem srca ne prestanu zla dela, Bog nije rešio problem. Prema tome, oni kojima je obrezano srce više ne čine zlo. Inače nikakav smisao ne bismo mogli da nađemo u prestanku Božije ljutnje, ukoliko nije rešen i uzrok za tu ljutnju. Dakle, obrezanje srca je stanje u kojem čovek prestaje da čini zlo, tj. živi po Božijoj volji.

Osim toga, nalog da sami sebi obrežemo srce stvara utisak da je ta promena naš posao. Kao što je napred rečeno, to jeste delimično tačno, pošto je naše učešće u promeni neophodno, ali postoji i taj drugi deo koji dovršava Bog. U drugom delu Jeremijine knjige imamo stihove koji govore da će Bog promeniti naša srca, iako se ne pominje sam termin obrezanje.

Evo, idu dani, govori Gospod, kad ću učiniti s domom Izrailjevijem i s domom Judinijem nov zavjet, ne kao onaj zavjet koji učinih s ocima njihovijem, kad ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje Misirske, jer onaj zavjet moj oni pokvariše, a ja im bijah muž, govori Gospod; nego ovo je zavjet što ću učiniti s domom Izrailjevijem poslije ovijeh dana, govori Gospod: metnuću zakon[2] svoj u njih, i na srcu njihovu napisaću ga, i biću im Bog i oni će mi biti narod.” (Jeremija 31:31-33).

Iz ovog teksta se vidi da je Bog taj koji čini da nam zakon bude zapisan u srcu, tj. da imamo i želju i potrebu da po njemu živimo. Potpunije informacije o onome što je izgledalo nedorečeno u prvim citatima, uz malo truda, možemo da dobijemo iz ove iste biblijske knjige.

Iako se ne pominje sama reč obrezanje, pominje se srce i potreba za njegovim menjanjem. A takva promena se ponovo dovodi u vezu sa zavetom, kao i u stihovima koji govore o obrezanju. Princip je, dakle, isti kao kada se govorilo o obrezanju srca pa nam sama reč i nije neophodna.

Takođe, možemo da zapazimo da prorok prenosi Božiju poruku o stvaranju novog zaveta, koji ljudi neće pokvariti kao stari. Prvobitan zavet s Avramom, koji je kasnije prenesen na njegovo potomstvo, ustanovljen je na temeljima telesnog obrezanja. Jedan od razloga zašto su ljudi pokvarili ovaj zavet je taj što su se zaustavili na telesnom obrezanju, a nisu primenili suštinsku poruku koju je ovaj čin trebalo da prenese i obrezali srce.

Kao što telesno obrezanje odseca jedan deo tela, tako obrezanje srca podrazumeva da budemo spremni da se odreknemo i jednog dela sebe, da bismo se svrstali na Božiju stranu. Ovaj princip možemo da vidimo i u Hristovim rečima: „I ako te ruka tvoja sablažnjava, otsijeci je: bolje ti je bez ruke u život ući, negoli s obje ruke ući u pakao, u oganj vječni, gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. I ako te noga tvoja sablažnjava, otsijeci je: bolje ti je ući u život hromu, negoli s dvije noge da te bace u pakao, u oganj vječni, gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi. Ako te i oko tvoje sablažnjava, iskopaj ga: bolje ti je s jednijem okom ući u carstvo Božije, negoli s dva oka da te bace u pakao ognjeni, gdje crv njihov ne umire, i oganj se ne gasi.” (Marko 9:43-48).

Naravno da Hristos nije mislio da sami sebe treba da sakatimo, nego govori da smo spremni da se odreknemo svega što može da nam onemogući spasenje i večni život. Koliko god nam to značilo, koliko god mislili da bez takvih stvari ne možemo, bolje je da ih se odreknemo, nego da doživimo večnu propast. Svi dobro znamo koliko je veliki gubitak ostati bez ruke, noge ili oka, čak i ako nam se to nije dogodilo, ali bez toga može da se živi.

Istu poruku šalje obrezanje – dobar odnos s Bogom je vredan privremenog odricanja, jer šta god izgubili na ovom svetu, biće nadoknađeno u Božijem carstvu. Ako li ne želimo da obrežemo zle želje koje ugrožavaju naš odnos s Bogom, zavetni odnos s Njim biće raskinut.

S druge strane, jasno je da odsecanje malog parčeta kože nikoga nije učinilo svetijim, dalo mu posebne sposobnosti ili mu oduzelo želju i slobodu da greši. Poruka je ta u kojoj treba tražiti suštinu, a ne u samom činu.

Obrezanje u poslanici Rimljanima

Gotovo sve što je do sada napisano o obrezanju bi praktično moglo da se nađe u poslanici Rimljanima. Apostol Pavle je, pišući vernicima Rima, dao jednu formulaciju koja se tiče obrezanja, a koja može da bude okosnica cele Pavlove priče o obrezanju: „Obrezanje pomaže ako zakon držiš; ako li si prestupnik zakona, obrezanje je tvoje neobrezanje postalo.” (Rimljanima 2:25).

Oba dela rečenice su zanimljiva, a posebno je izazovan prvi deo rečenice u kojem apostol tvrdi da telesno obrezanje pomaže ako se drži zakon, pa ćemo se prvo njime pozabaviti. Šta je Pavle ovim želeo da kaže? Kako je moguće da samo obrezanje može da pomogne u odnosu s Bogom?

Iako ne objašnjava odmah šta je mislio pod prednošću obrezanja, malo kasnije se vraća toj temi: „Šta je dakle bolji Jevrejin od drugijeh ljudi? Ili šta pomaže obrezanje? Mnogo svakojako; prvo što su im povjerene riječi Božije. A što neki ne vjerovaše, šta je za to? Eda će njihovo nevjerstvo vjeru Božiju ukinuti?” (Rimljanima 3:1-3).

Kada Pavle pita šta pomaže obrezanje, on zapravo pita šta pomaže roditi se među onima koji se obrezuju. Vidimo da u daljem tekstu on uopšte ne priča o samom činu obrezanja, nego o otkrivenjima koja su dobili oni kojima je naloženo da se obrezuju.

Nijedan drugi narod do tada nije imao ono što su Jevreji imali. Bog im je na sistematičan način dao uputstva o životu kojim treba živeti, kako bi imali Božije odobravanje, a s njim i Božiju pomoć i blagoslove. Na osnovu tih uputstava ne samo da je organizovana služba Bogu, nego i celokupno državno i društveno uređenje. Ceo sistem je trebalo da ukazuje na Boga i Njegove planove za izbavljenje ljudi. Na taj način je ovo okruženje bilo spremano za Spasitelja sveta i Njegovu misiju otkupljenja ljudi od greha. Pošto je Hristos tu proveo ceo svoj život, sigurno je da Njegovo delo može mnogo lakše da se shvati i prihvati kada su vam bliske okolnosti i način razmišljanja sredine u kojoj je prebivao.

Možda bi bilo dobro napomenuti da Pavle, pominjući zašto je bolje biti Jevrejin od drugih ljudi, ne favorizuje svoj narod niti misli da su oni po prirodi stvari bolji od drugih. Pre nego što je i počeo s ovom temom, Pavle je svoj stav prilično jasno formulisao: „Nevolja i tuga na svaku dušu čovjeka koji čini zlo, a najprije Jevrejina i Grka; a slava i čast i mir svakome koji čini dobro, a najprije Jevrejinu i Grku; jer Bog ne gleda ko je ko. Jer koji bez zakona sagriješiše, bez zakona će i izginuti; i koji u zakonu sagriješiše, po zakonu će se osuditi” (Rimljanima 2:9-12).

Bog je prema svima isti. Onaj ko greši, taj je pod osudom, bez obzira da li je znao za zakon koji je Bog dao preko Mojsija ili nije. Naravno, kao što je već rečeno, Bog uzima u obzir naše sposobnosti. Od nas očekuje onoliko koliko smo dostigli, što podrazumeva i saznanja koja imamo o tome šta je ispravno.

Upravo tako Pavle i nastavlja ovaj deo teksta o Božijoj nepristrasnosti: „Jer pred Bogom nijesu pravedni oni koji slušaju zakon, nego će se oni opravdati koji ga tvore; jer kad neznabošci ne imajući zakona sami od sebe čine što je po zakonu, oni zakona ne imajući sami su sebi zakon: oni dokazuju da je ono napisano u srcima njihovijem što se čini po zakonu, budući da im savjest svjedoči, i misli među sobom tuže se ili pravdaju” (Rimljanima 2:13-15).

Bog ne želi da se pridržavamo dobra iz moranja ili straha, nego zato što tako želimo da živimo. A onaj ko nije imao mogućnost da se upozna sa zakonom koji je Bog objavio ima savest i po njoj treba da se ponaša. Kada shvatimo da nešto ne valja, nije nam potrebna posebna zapovest s neba, već je samo to saznanje jedna vrsta obaveze prema onome što je ispravno.

Drugi deo rečenice iz 25. stiha je glasio: „Ako li si prestupnik zakona, obrezanje je tvoje neobrezanje postalo”. O ovome je već bilo reči, a i citirani su starozavetni stihovi koji o tome govore. Onaj ko prestupa zakon, tj. radi protiv Božije volje, gubi Njegovu naklonost, bez obzira da li je nad njim izvršeno obrezanje. Ipak, da pogledamo u koji kontekst je Pavle ovo smestio i kako on piše o ovoj temi.

Prvo ćemo citirati nekoliko stihova koji prethode stihu, a onda i nekoliko onih koji slede posle njega. Neposredno pre ove izjave u 25. stihu, Pavle piše sledeće: „Gle, ti se zoveš Jevrejin, a oslanjaš se na zakon i hvališ se Bogom, i poznaješ volju, i izbiraš što je bolje, jer si naučen od zakona; i misliš da si vođ slijepima, vidjelo onima koji su u mraku, nakazatelj bezumnima, učitelj djeci, koji imaš ugled razuma i istine u zakonu. Učeći dakle drugoga sebe ne učiš; propovijedajući da se ne krade, kradeš; govoreći: ne čini preljube, činiš preljubu; gadeći se na idole, kradeš svetinju; koji se hvališ zakonom, a prijestupom zakona sramotiš Boga. Jer se ime Božije zbog vas huli u neznabošcima, kao što stoji napisano.” (Rimljanima 2:17-24).

Pavle govori o prednosti koju Jevreji imaju, zato što imaju objavu Božije volje kroz ono što su zvali zakonom. Međutim, nema osnove misliti za sebe da smo bolji od drugih samo zbog toga što znamo kako se treba vladati i šta treba činiti, a da nismo poučeni tim saznanjem. Znanje postoji da bi se primenilo. Odsustvo primene znanja donosi osudu i krivicu, jer u tom slučaju nema izgovora za nesvesno činjenja zla. S jedne strane, znanje je korisno, jer nas obaveštava kako nešto treba raditi, ali, s druge strane, nosi i odgovornost da se, ono što smo saznali, i primeni.

Mađutim, to nije sve. Pavle navodi još jednu negativnu posledicu neposlušnosti Božijoj volji. Naime, ljudi koji sebe smatraju Božijom decom, a imaju dovoljno znanja o Bogu i Njegovim namerama, najviše sramote Boga kada se vladaju suprotno onome što su saznali. U tom slučaju Bog je osramoćen, ne zato što je On sam uradio nešto pogrešno, nego zato što Njegovi samozvani predstavnici svojim postupcima stvaraju lošu sliku o Njemu. Oni koji ne veruju i još uvek ne znaju dovoljno o Bogu, zaključuju o Njemu na osnovu ponašanja vernika, tj. onih koji za sebe misle da su vernici. Neminovno je da njihovo neprimereno ponašanje stvara ružnu sliku o Bogu.

Ovakvim rečima Pavle je stvorio osnovu za 25. stih koji dolazi i za izjavu da obrezanje pomaže, ako se zakon drži, ali i za stav da obrezanje ne pomaže, kada je neko prestupnik zakona. Dakle, onaj ko je rođen u obrezanju – u narodu kojem je Bog dao svoja otkrivenja – ima pristup zakonu, tj. korisnim informacijama koje nas mogu voditi u večni život, i zbog toga obrezanje pomaže, ako se zakon drži.

Logično je onda i ono što sledi. Ako se čovek ne drži svih tih saznanja koja je dobio, tj. ako prestupa zakon, on gubi najvažnije beneficije koje je dobio životom u obrezanju i samim tim njegovo obrezanje se računa kao neobrezanje. Ali, bez obzira što bi bilo sasvim dovoljno i ovo što je rečeno, Pavle nastavlja da razrađuje ovaj drugi deo rečenice o odnosu obrezanja i neobrezanja, tj. opisuje šta bi trebalo da predstavlja pravo obrezanje.

Ako dakle neobrezanje pravdu zakona drži, zašto se ne bi njegovo neobrezanje za obrezanje uzelo? I onaj koji je od roda neobrezan i izvršuje zakon, osudiće tebe koji si sa slovima i obrezanjem prestupnik zakona.” (Rimljanima 2:26, 27).

Ovim rečenicama Pavle još više razjašnjava kakav treba da bude odnos prema obrezanju. Božija namera nikada i nije bila da izabere jednu malu grupu ljudi, od koje će stvoriti elitni narod, koji će imati Njegovu posebnu naklonost, bez obzira kakav život vodili.

Kada je narod koji je izašao iz Misira trebalo da učini zavet s Bogom, nije se postavljalo pitanje obrezanja, nego poslušnosti. „I dođe Mojsije, i kaza narodu sve riječi Gospodnje i sve zakone. I odgovori narod jednijem glasom i rekoše: činićemo sve što je rekao Gospod. … I uze knjigu zavjetnu i pročita narodu. A oni rekoše: što je god rekao Gospod činićemo i slušaćemo. A Mojsije uze krv, i pokropi njom narod, i reče: evo krv zavjeta, koji učini Gospod s vama za sve riječi ove.” (2. Mojsijeva 24:3, 7, 8).

Zavet je, prema tome, zasnovan na poslušnosti, a, kao što je već ranije rečeno, za poslušnost nam je potrebno obrezano srce. Drugim rečima, mogli bismo da kažemo da je zavet zasnovan na obrezanju, ali bi to bilo obrezanje srca, iz kojeg proizilaze dobra i Bogu ugodna dela. Telesno obrezanje je samo znak koji treba da ukaže na pravo, duhovno obrezanje, na spremnost da se na Božijem putu odreknemo i dela sebe.

Sve ovo Pavle zapečaćuje rečima zapisanim u poslednja dva stiha ovog poglavlja Rimljanima poslanice, rečima koje su veoma dobro sročene: „Jer ono nije Jevrejin koji je spolja Jevrejin, niti je ono obrezanje koje je spolja na tijelu; nego je ono Jevrejin koji je iznutra, i obrezanje srca duhom a ne slovima, to je obrezanje; kome je hvala ne od ljudi nego od Boga.” (Rimljanima 2:28, 29).

Pripadnik Božijeg naroda nije onaj koji se rodio među vernicima ili koji se spolja pokazuje vernikom, nego onaj koji je to iznutra – koji živi onako kako Bog od njega očekuje. Takav je ujedno obrezanog srca i nije mu potreban spoljašnji znak njegovog verovanja, pošto je promenjen Duhom. Za to da li je neko vernik nije presudno kako se takav pokazuje pred ljudima i šta oni o tome misle, nego kakvim ga Bog smatra.

Iako deluje da je tema o obrezanju ovde zaokružena, Pavle još uvek nije završio s pričom o tome. U četvrtom poglavlju iste poslanice apostol usmerava svoju pažnju na Avrama, s kojim je obrezanje i počelo. „Kao što i David govori da je blago čovjeku kome Bog prima pravdu bez djela zakona: Blago onima koji se oprostiše bezakonja, i kojima se grijesi prikriše. Blago čovjeku kome Gospod ne prima grijeha. Ovo dakle blaženstvo ili je u obrezanju ili u neobrezanju? Jer govorimo da se Avraamu primi vjera u pravdu. Kako mu se dakle primi? ili kad je bio u obrezanju ili neobrezanju? Ne u obrezanju nego u neobrezanju.” (Rimljanima 4:6-10).

O obrezanju se sada govori u kontekstu Božije spremnosti da oprosti grehe, o čemu govore prva tri stiha ovog citata, kao i stihovi koji njima prethode. Kada se kaže da Bog prima pravdu bez dela zakona, pod tim se misli da nije moguće s Bogom trgovati, tj. potkupiti Ga nekim delima. S druge strane, Avramu se njegov život vere primio u pravdu, jer iz takvog života i vere moraju da proisteknu dobri postupci. Drugim rečima, Bog ne želi da sporadično i iz interesa činimo dobra dela, nego da to bude način našeg življenja, nešto što prirodno izlazi iz nas.

Da bi to potkrepio, apostol koristi Avramov primer. U prethodnom delu teksta Pavle je rekao da je Avram verovao Bogu i da mu se to primilo u pravdu (Rimljanima 4:3*), a to je citat iz 1. Mojsijeve 15:6. Gradeći dalje svoju argumentaciju, Pavle uzima primer obrezanja. Avramu je Bog primio veru u pravdu pre nego što je bio obrezan. Njegova pravda proističe iz njegovog života verom, a ne iz obrezanja. Zapravo je obrnuto – Avramovo obrezanje je proisteklo iz njegove pravde, a ne pravda iz obrezanja.

Ako je ovo bio slučaj s Avramom, onda je jasno da bi tako trebalo da bude i sa ostalima. Dakle, ako neko živi verom, Bog bi to trebalo da mu primi u pravdu, bez obzira da li je obrezan ili ne. U suprotnom, Bog bi bio nepravedan zato što favorizuje samo jednog čoveka i njegovo potomstvo, dok se prema ostalima ponaša drugačije i onda kada oni žive i veruju kao Avram. Ovakvim rečima Pavle dodatno potvrđuje svoju prethodnu priču o obrezanju. Avramovo obrezanje tela proisteklo je iz njegovog već obrezanog srca. Drugim rečima, da nije bilo obrezanja srca, nikada ne bismo ni došli do obrezanja tela.

Na osnovu toga, Pavle izvodi sledeći zaključak: „I primi znak obrezanja kao pečat pravde vjere koju imaše u neobrezanju, da bi bio otac sviju koji vjeruju u neobrezanju; da se i njima primi u pravdu; i da bi bio otac obrezanja ne samo onima koji su od obrezanja, nego i onima koji hode po stopama vjere koja bješe u neobrezanju oca našega Avraama.” (Rimljanima 4:11, 12).

Telesno obrezanje je znak da je on verom pravedno živeo pre tog fizičkog obrezanja. Zbog toga taj znak ne važi samo za one koji su fizički obrezani, već upravo govori da se pravda pred Bogom prima za sve one koji „hode po stopama vjere” u neobrezanju, kao što je to i sam Avram činio. Prema tome, Pavle tvrdi da je Avram jedna vrsta prototipa, pokazatelja kako će Bog postupati i sa drugima. Zato se Avram i naziva ocem vere, jer je njegov život model koji praktično pokazuje kako čovek treba da živi u zajednici s Bogom.

Primena slike koju predstavlja obrezanje

Pošto smo mnogo šire sagledali sliku o obrezanju, sada je lakše razumeti i objasniti tekstove koji su nas ranije možda zbunjivali. Kada smo svesni da telesno obrezanje suštinski ništa ne menja, da je dato kako bi nas podsećalo na obrezanje srca, neophodno za spasenje, stvari dolaze na svoje mesto, a Bog ne izgleda kao neki pristrasni roditelj koji se, bez prave osnove, na različit način odnosi prema svojoj deci. Potrebno je samo doslovno obrezanje zameniti obrezanjem srca – onim što ono predstavlja u prenesenom, ali suštinskom značenju.

Prvo ćemo se vratiti nekim stihovima koji su već citirani u ovom tekstu, a nisu bili najjasniji. Najlakše je krenuti od Avrama, jer je ovaj slučaj Pavle u velikoj meri objasnio. Bog je Avramu rekao da je zavet koji On pravi s njim takav, da se Avram, njegov dom i potomstvo obrezuju i da će taj zavet biti večan (1. Mojsijeva 17:10-13*). Dakle, ako fizičku sliku zamenimo njenim duhovnim značenjem, dobićemo poruku da će Bog ljudima koji su obrezanog srca dati večni život, jer su Mu, što obrezanje srca podrazumeva, poslušni i žive u skladu s Njegovom voljom. Zbog toga se, kao kršenje zaveta, uvek ističe prestupanje Božijih uputstava i želja da se živi odvojeno od Boga, a ne povlači se argument o fizičkom obrezanju ili neobrezanju.

Kada se kaže da je Avram otac vere, pod tim se misli da je on ugled svima kako verom treba živeti s Bogom. Ali ovo bismo mogli i malo drugačije da kažemo, koristeći simboličan način izražavanja kojim nam se obraća starozavetni tekst iz 17. poglavlja Prve knjige Mojsijeve. Kao što je Avram telesni otac onima koji se telesno obrezuju, tako je duhovni otac onima koji se duhovno obrezuju. Njegovo telesno potomstvo su Jevreji po telu, a njegovo duhovno potomstvo su Jevreji po duhu. Avramovo telesno potomstvo nasledilo je obećanu zemlju koja se geografski nalazi na Bliskom istoku, a pravu obećanu Novu Zemlju (Isaija 65:17; 66:22; 2. Petrova 3:13; Otkrivenje 21:1*) naslediće oni koji su obrezanog srca.

Takođe, postaje jasno i ono što se kaže u 1. Mosijevoj 17:14: „A neobrezano muško, kojemu se ne obreže okrajak tijela njegova, da se istrijebi iz naroda svojega, jer pokvari zavjet moj.” Svako ko ostane neobrezanog srca neće biti spasen, jer je odlika neobrezanog srca protivljenje Bogu, a takav čovek kvari zavet s Njim i ne može biti spasen.

Mogli smo da čitamo i da je, prilikom prvih uputstava o praznovanju Pashe, u vreme izlaska iz Misira, Bog rekao „niko neobrezan da je ne jede” (2. Mojsijeva 12:48). Ako uzmemo u obzir da postoji pretnja istrebljenjem za one koji ne učestvuju u ovom prazniku (4. Mojsijeva 9:13*), stvari izgledaju još ozbiljnije.

Međutim, kada ovo protumačimo na simboličan način, sve dolazi na svoje mesto. Kao što su Jevreji izašli iz zemlje, kojoj su robovali, i krenuli u obećanu zemlju, tako i mi treba da izađemo iz svog ropstva grehu (Jovan 8:34*) i krenemo u pravu obećanu zemlju, što je jedna vrsta sinonima za spasenje.

Dakle, ko ne učestvuje u praznovanju Pashe, poginuće[3] – a ne može da učestvuje onaj koji nije obrezan. Opet možemo da zaključimo da je za spasenje neophodno obrezano srce. Oni koji su na praznik Pashe izašli iz svoje zemlje robovanja i krenuli put obećane zemlje predstavljaju ljude koji će od robovanja grehu krenuti u spasenje. Od obrezanja zavisi da li će Bog prihvatiti učestvovanje u Pashi – u prvom slučaju od telesnog obrezanja, a u drugom od obrezanja srca. Bog je bio isključiv u uputstvima datim za učešće u Pashi zbog poruke koju je nameravao da pošalje naraštajima koji će doći, a ne zato što cepidlači na stvarima koje nisu od suštinske važnosti. Insistiranje na onome što izgleda trivijalno zapravo je dragocena i dosledna pouka o načinu kako se možemo naći među spasenima.

Rečeno je da ćemo se kasnije vratiti stihovima iz Jezekilja 44:7, 9. Najbolje je da ih još jednom citiramo: „Što uvodiste tuđince neobrezana srca i neobrezana tijela da budu u mojoj svetinji da skvrne dom moj, i prinosiste moj hljeb, pretilinu i krv, i tako prestupaše moj zavjet osim svijeh gadova vaših; … Ovako veli Gospod Gospod: nijedan tuđin neobrezana srca i neobrezana tijela da ne dolazi u moju svetinju, nijedan od svijeh tuđinaca koji su među sinovima Izrailjevijem.

Već je pomenuto zašto ovakve reči izgledaju veoma čudno. Na prvom mestu, tu je odsustvo izveštaja da je postojala praksa uvođenja tuđina u hram. Ako je do toga i dolazilo, to su bili izolovani slučajevi, zbog kojih nema smisla optuživati ceo narod i buduće generacije. Potom, zašto bi se strancima uskraćivalo prisustvo u hramu, a time i prilika da služe Bogu, kada se za Njega tvrdi da ne gleda ko je ko, kada je On sam Petru dao viziju, na osnovu koje je shvatio da nijednog čoveka ne treba da smatra poganim ili nečistim i kada se Solomun molio da Bog usliši molitvu svakog stranca, koji iz daleka dođe u Njegov hram da Ga potraži? I, na kraju, postavlja se pitanje šta je s onima koji su fizički obrezani, ali im je neobrezano srce. Ako takve, takođe, ne treba primati u hram, onda bi veliki deo naroda morao da bude izopšten, a pojavio bi se i problem prepoznavanja neobrezanog srca. Ako takvima, pak, treba dozvoliti pristup hramu, onda izgleda da Bog više ceni da li je neko fizički obrezan ili ne od toga da li je pošten ili pokvaren.

Svi ovi problemi bacaju senku na Božiji karakter i Njegovu doslednost. Međutim, ako ovu sliku stavimo u malo širi kontekst, ona može da poprimi poprilično drugačije značenje. Prvo treba shvatiti samu ulogu hrama, kao centralnog mesta službe Bogu. Odmah treba istaći da je uvek postojao samo jedan hram u datom istorijskom trenutku, kao jedinstveno mesto Božijeg stolovanja. Pogrešno je hram izjednačavati sa mestima okupljanja vernika, gde se slavi Bog, kao što su sinagoge, crkve ili džamije. Zemaljski hram je obličje i odraz nebeske realnosti (Jevrejima 8:1-5*) i kao takav treba da nam ukaže na procese važne za spasenje, a koji se dešavaju pred Bogom na nebu.

Osim toga, hram u poslednjim poglavljima Knjige proroka Jezekilja predstavlja simbolični prikaz onoga što će se dešavati nakon Milenijuma, tj. kada se kompletna borba s grehom završi. Na početku 47. poglavlja Jezekiljeve knjige opisuje se reka koja dolazi iz svetinje, sve čisti „i sve će biti živo gdje ova rijeka dođe” (Jezekilj 47:9), kao što u Otkrivenju imamo reku života koja teče od Božijeg prestola (Otkrivenje 22:1*). Nakon toga, prelazi se na opis drveća, koje rađa različiti plod svakog meseca, kojem lišće služi za isceljenje i koje je s obe strane reke (Jezekilj 47:12*), upravo kao što je to slučaj i s drvetom života u poslednjem poglavlju Otkrivenja (Otkrivenje 22:2*). Poslednji stih Knjige proroka Jezekilja, za grad u kojem je hram, kaže: „Unaokolo će biti osamnaest tisuća lakata, a ime će gradu od toga dana biti: Gospod je tu.” (Jezekilj 48:35). A Otkrivenje opisuje da će od tog vremena Božiji presto biti na Zemlji, u tom gradu (Otkrivenje 22:3*).

Prema tome, kontekst iz Knjige proroka Jezekilja oslikava ono što se dešava pred Bogom nakon Milenijuma, a opis je sročen jezikom kojim se Bog već služio u opisivanju nacrta za izgradnju svog hrama, koje je dao preko Mojsija i Davida. Iz takve perspektive treba da posmatramo i stihove izJezekilja 44:7, 9*. Tekst je simbolična slika koja nam govori šta Bogu nije bilo po volji, ali i kako će stvari funkcionisati u budućnosti. Kao što na hram ne treba gledati kao na neku ljudsku tvorevinu, isto tako i Izrailj i obrezanje treba posmatrati u duhovnom smislu, kako je to Pavle opisao u Rimaljanima 2:28, 29*.

Sadržaj Jezekilja 44:7 je, kako to može da se pročita, nešto što se dešavalo ranije, tj. to je prošlost u odnosu na vremenski trenutak u koji je postavljena scena opisa hrama, dok je 9. stih opis onoga što će se dešavati u budućnosti. I tako vidimo da, pre završetka kompletne borba s grehom, nije sve uvek bilo onako kako je Bog očekivao od svog naroda, ali kada se borba bude završila ljudi više neće grešiti Bogu.

Prilikom spomenute posete rimskom kapetanu Korneliju, Petar kaže: „Zaista vidim da Bog ne gleda ko je ko; nego u svakom narodu koji se boji njega i tvori pravdu mio je njemu.” (Dela 10:34, 35). Zbog toga, kada se u Jezekiljevoj knjizi govori o tuđinima koji se uvode u hram, nema logike da se pod tim misli na doslovne strance, koji se nisu rodili u jevrejskom narodu. Ko bi onda bio tuđin u prenesenom, duhovnom značenju?

Osim uvođenja u hram, možemo zapaziti da postoji zamerka i što „prinosiste moj hljeb, pretilinu i krv”. Ovo su radnje povezane sa službom u hramu. Naravno, i to treba da se odnosi na pravu službu, službu u duhovnom smislu.

Bog preko proroka Jeremije poručuje svom narodu: „Ne uzdajte se u lažne riječi govoreći: crkva Gospodnja, crkva Gospodnja, crkva Gospodnja ovo je. Nego doista popravite svoje putove i djela svoja, i sudite pravo između čovjeka i bližnjega njegova. Inostrancu, siroti i udovici ne činite krivo, i krvi prave ne proljevajte na ovom mjestu, i ne idite za drugim bogovima na svoje zlo. Tada ću učiniti da stanujete od vijeka do vijeka na ovom mjestu, u zemlji koju sam dao ocima vašim.” (Jeremija 7:4-7).

Reč koju je Daničić preveo kao crkva zapravo je hram. Sam Bog je dao detaljna uputstva za izradu tog hrama i rekao da će u Njemu namestiti svoje ime zauvek, pa kako to onda mogu da budu lažne reči? Bog, dakle, kaže da, kada ljudi čine zlo, za njih Njegov hram više nema ulogu posredovanja i očišćenja od greha, ukoliko se ne opomenu i počnu da se ponašaju u skladu s Njegovim principima.

Bog šalje sličnu poruku i preko proroka Isaije: „Što će mi mnoštvo žrtava vaših? veli Gospod. Sit sam žrtava paljenica od ovnova i pretiline od gojene stoke, i ne marim za krv junčiju i jagnjeću i jareću. Kad dolazite da se pokažete preda mnom, ko ište to od vas, da gazite po mom trijemu? Ne prinosite više žrtve zaludne; na kad gadim se; a o mladinama i subotama i o sazivanju skupštine ne mogu podnositi bezakonja i svetkovine. Na mladine vaše i na praznike vaše mrzi duša moja, dosadiše mi, dodija mi podnositi.” (Isaija 1:11-14).

Sve navedeno je sam Bog ustanovio i tražio od njih. Ništa od toga nije bila njihova samostalna ideja. Ali Bog to sada ne prihvata. Iz teksta koji prethodi može se videti da je to zbog njihovih greha, a u nastavku se kaže da stanje može da se promeni, ako se okrenu dobru.

Jedan stih iz Priča Solomunovih mogao bi sve ovo da sažme i rezimira: „Žrtva je bezbožnička gad, akamoli kad je prinose u grijehu?” (Priče 21:27). Bog ne prihvata službu onih koji svesno greše. S takve tačke gledišta, svi koji se tako ponašaju u duhovnom smislu nisu deo Njegovog naroda, nego su duhovni tuđini.

Telesno obrezanje, osim što je znak zaveta koji ukazuje na unutrašnje obrezanje srca, takođe označava i formalnu pripadnost Božijem narodu. Sada celu sliku možemo da protumačimo u skladu s ostalim delovima Pisma.

Uvođenje tuđina neobrezanog srca i neobrezanog tela je pokušaj da se Božije opraštanje greha pripiše i onima koji, bili ili ne bili deo formalnog Božijeg naroda, greše, znajući da to nije po Božijoj volji. Bogu ne može da se služi, dok se u životu namerno greši. To ne samo da je prestupanje zaveta s Njim, nego i skrnavljenje Njegovog doma, jer se tako na pogrešan način predstavlja Bog i delo koje On sprovodi. „Dosađujete Gospodu riječima svojim, i govorite: u čem mu dosađujemo? U tom što govorite: ko god čini zlo, po volji je Gospodu, i taki su mu mili; ili: gdje je Bog koji sudi?” (Malahija 2:17). Sve ove pogrešne koncepcije i pogrešna praksa služenja Bogu jednom će nestati, a posle toga Božiji narod neće Mu grešiti.

Prethodno citirani stihovi, koji jezikom simbola i obrezanja govore da oni koji su spaseni neće više grešiti, nisu jedini. Tekst iz Isaije 52:1 ima slično značenje: „Probudi se, probudi se, obuci se u silu svoju, Sione; obuci krasne haljine svoje, Jerusalime grade sveti; jer neće više ući u tebe neobrezani i nečisti.” Jasno je da ove stihove ne možemo da primenimo na današnji Jerusalim, jer dok postoji greha gotovo je nemoguće da u njega ne uđe neko ko nije u potpunosti čist – u duhovnom pogledu, naravno.

Pošto u tekstu piše da u Jerusalim neće više ući niko neobrezan i nečist, možemo da zaključimo da se radi o određenom trenutku posle kojeg su se stvari drastično promenile. I to nam ukazuje na potpuno drugačije uslove koji će od tada postojati.

U Otkrivenju imamo stih koji se odnosi na Novi Jerusalim – grad koji će se nakon Milenijuma spustiti na Novu Zemlju, a po smislu je isti kao ovaj iz Isaijine knjige: „I neće u njega ući ništa pogano, i što čini mrzost i laž, nego samo koji su napisani u životnoj knjizi jagnjeta.” (Otkrivenje 21:27).

Da se ne radi samo o fizički obrezanim pripadnicima jevrejskog naroda, možemo zaključiti iz drugih stihova ove iste knjige, koji upućuju na to da će i drugi narodi slaviti Boga i služiti Mu. Na primer, u Isaiji 55:5 piše: „Evo, zvaćeš narod kojega nijesi znao, i narodi koji te nijesu znali steći će se k tebi, radi Gospoda Boga tvojega i sveca Izrailjeva, jer te proslavi.

Ovo je još jasnije u 60. poglavlju, čiji početak veoma podseća na citirani stih: „Ustani, svijetli se, jer dođe svjetlost tvoja, i slava Gospodnja obasja te.” (Isaija 60:1). U 1. stihu 52. poglavlja kaže se da neko treba da se probudi, a ovde da ustane; tamo piše da treba da se obuče u krasne haljine, a ovde da se svetli; tamo se govori o svetom gradu, a ovde o Gospodnjoj slavi.

Ako postoji ikakva sumnja da se u 60. poglavlju govori o vremenu koje dolazi nakon spasenja, stihovi 18 i 21 je potpuno razvejavaju. Stih 18 govori da više neće biti nasilja, zato što je spasenje već nastupilo: „Neće se više čuti nasilje u tvojoj zemlji ni pustošenje i potiranje na međama tvojim; nego ćeš zvati zidove svoje spasenjem i vrata svoja hvalom.” Prvi deo 21. stiha direktno nam saopštava da oni koji su tamo više neće grešiti i da će takvo stanje stvari na Zemlji, koju će oni naslediti, biti zauvek: „I tvoj će narod biti sav pravedan, naslijediće zemlju navijek”.

I u ovom 60. poglavlju možemo videti da se radi o gradu: „I tuđini će sazidati zidove tvoje, i carevi njihovi služiće ti; jer u gnjevu svom udarih te, a po milosti svojoj pomilovaću te. I tvoja će vrata biti svagda otvorena, neće se zatvoriti ni danju ni noću, da ti se dovede sila naroda, i carevi njihovi da se dovedu.” (Isaija 60:10, 11). Deo koji govori o vratima koja se nikada neće zatvarati i koja će biti otvorena i danju i noću, što znači da više ne postoje pretnje van grada, veoma podseća naOtkrivenje 21:25*, gde se opisuje Novi Jerusalim.

U ovim stihovima se pominju tuđini koji će sazidati grad, kao i sila naroda i carevi koji će se dovesti u njega. Treći stih ovog poglavlja takođe govori da će ovde biti prisutni i drugi narodi: „I narodi će doći k vidjelu tvojemu i ka svjetlosti koja će te obasjati.” (Isaija 60:3). Zanimljivo je da i ovu informaciju, malo drugačije izrečenu, možemo pronaći u Otkrivenju: „I donijeće slavu i čast neznabožaca u njega.” (Otkrivenje 21:26).

Sada bismo mogli da se vratimo Isaiji 52:1* i delu koji pominje neobrezane. Pošto smo videli da u istoj Knjizi proroka Isaije piše da će u izbavljenju biti prisutni i drugi narodi, koji će služiti Bogu u Jerusalimu, dobro bi bilo da se zapitamo na koga se odnosi reč neobrazani.

Fizičko obrezanje pojedinaca iz jednog naroda, kao znak pripadnosti Bogu i zaveta s Njim, u ovakvim uslovima gubi svaki smisao, jer su svi pravedni, svi Božiji, svi Mu služe i svi su u zavetnom odnosu s Njim. Pre će biti da se ovde ne radi o neobrezanju tela, nego o neobrezanju srca, kao što se ne misli na doslovan, zemaljski Jerusalim, nego na Novi Jerusalim, koji silazi s neba, od Boga (Otkrivenje 21:2*). Opet, kao i više puta do sada, dolazimo do zaključka da je za spasenje neophodno obrezanje srca i da je prevashodna namera, kada se pominje obrezanje, da nas to uputi na duhovni, a ne telesni aspekt odnosa s Bogom.

U Knjizi Isusa Navina nalazi se možda i najjednostavniji primer za razumevanje simbolike obrezanja. Pred sam ulazak Izrailja u obećanu zemlju, nakon izlaska iz Misira, posle četrdeset godina provedenih u pustinji i prolaska kroz Jordan, Isusu Navinu stiže uputstvo da obreže narod. „U to vrijeme reče Gospod Isusu: načini oštre nože, i obreži opet sinove Izrailjeve. I načini Isus oštre nože, i obreza sinove Izrailjeve na brdašcu Aralotu[4].” (Isus Navin 5:2, 3).

Kada su krenuli iz Misira, narod je bio obrezan, ali tokom četrdeset godina rađale su se nove generacije, koje u pustinji nisu obrezivane (Isus Navin 5:4-7*). Slika je toliko očigledna da je gotovo ne treba ni objašnjavati. Niko ko je neobrezanog srca neće ući u pravu obećanu zemlju, tj. neće biti među spasenima.

I tada, neposredno pre zadobijanja obećanog nasledstva, i sledeće reči će se obistiniti u duhovnom smislu: „A kad se sav narod obreza, ostaše na svojem mjestu u okolu dokle ne ozdraviše. Tada reče Gospod Isusu: danas skidoh s vas sramotu Misirsku. I prozva se ono mjesto Galgal do današnjega dana.” (Isus Navin 5:8, 9). U vreme Hristovog povratka, kada sav Božiji narod bude bio obrezanog srca, skida se sramota s njih i više im niko nikada neće nauditi.

Novozavetni stav prema činu obrezanja

Ostaje nam još da razmotrimo pitanje kako u današnje vreme treba da se postavimo prema činu fizičkog obrezanja. Ista dilema javila se i među prvim Hristovim učenicima, kada je jevanđelje počelo da se širi među pripadnicima naroda koji se nisu obrezivali. Bilo je onih koji su zagovarali stav da je obrezanje obavezno za spasenje, ali i drugih koji se s tim mišljenjem nisu slagali.

I neki sišavši iz Judeje učahu braću: ako se ne obrežete po običaju Mojsijevu, ne možete se spasti.” (Dela 15:1). Pavle i Varnava su se usprotivili tom stavu i nakon rasprave odlučili da s ovim pitanjem izađu u Jerusalim, pred najuticajnije ljude u svojim redovima. Pošto su ispričali o svojim iskustvima i Božijem delovanju među neznabošcima, javili su se i oni koji su zastupali obrezanje: „Onda ustaše neki od jeresi farisejske koji bijahu vjerovali, i govorahu da ih valja obrezati, i zapovjediti da drže zakon Mojsijev. A apostoli i starješine sabraše se da izvide ovu riječ.” (Dela 15:5, 6).

Posle dugog većanja glavnu reč su preuzeli Petar i Jakov sa stavom da novoobraćene ne treba dodatno opterećivati, jer i oni sami veruju da će se spasiti blagodaću, tj. Božijom milošću (Dela 15:11*). Zbog toga su napravili proglas koji bi trebalo da se pročita u ime apostola, starešina i ostalih vernika u Jerusalimu, da se vidi kakav je stav ljudi koji su bili najbliži Hristu i koji su tada predvodili sve Hristove sledbenike.

Suština tog saopštenja može se videti u njegovim završnim rečima: „Jer nađe za dobro sveti Duh i mi da nikakvijeh tegoba više ne mećemo na vas osim ovijeh potrebnijeh: da se čuvate od priloga idolskijeh i od krvi i od udavljenoga i od kurvarstva, i što nećete da se čini vama ne činite drugima; od čega ako se čuvate, dobro ćete činiti. Budite zdravi.” (Dela 15:28, 29). Ovaj sabor je odlučio da su za život s Bogom bile dovoljne opšte zdravorazumske smernice i da u religiji ne postoje radnje koje su neophodne da bismo bili spaseni, nego se očekuju jednostavne stvari, kao što su dobrota, poštenje i iskrenost. Ovakvom izjavom postalo je jasno da obrezanje nije neophodno.

Sličan problem javio se među vernicima u Galatiji. Zbog toga im Pavle piše poslanicu. Odmah posle pozdrava, Pavle prelazi na stvar: „Čudim se da se tako odmah odvraćate na drugo jevanđelje od onoga koji vas pozva blagodaću Hristovom, koje nije drugo, samo što neki smetaju vas, i hoće da izvrnu jevanđelje Hristovo.” (Galatima 1:6, 7). Dakle, ovo zastranjivanje apostol smatra izvrtanjem Hristovog jevanđelja, koje se ogledalo u ponovnom obavezivanju držanja svih uredbi Mojsijevog zakona. Među njima je, naravno, bilo i obrezanje.

I upravo preko obrezanja Pavle pokušava da im objasni njihovu sadašnju poziciju pred Bogom, u koju su se sami doveli. „Stojte dakle u slobodi kojom nas Hristos oslobodi, i ne dajte se opet u jaram ropstva uhvatiti. Evo ja Pavle kažem vam da ako se obrežete Hristos vam ništa neće pomoći. A opet svjedočim svakome čovjeku koji se obrezuje da je dužan sav zakon tvoriti. Izgubiste Hrista, vi koji hoćete zakonom da se opravdate, i otpadoste od blagodati. Jer mi duhom čekamo od vjere nad pravde.” (Galatima 5:1-5).

Drugim rečima, Pavle kaže da, kada neko insistira na obredima i propisanim radnjama on zapravo tvrdi da su one neophodne za spasenje, tj. da se spasavamo vršenjem tih radnji. Ali, ako je to tako, onda je čovek dužan da se pridržava svih propisa, a prekršaj bilo kojeg od njih smatraće se grehom. A pošto greh donosi smrt (Rimljanima 6:23*), takav čovek je izgubljen, jer se nije uzdao u Hrista, nego u svoju sposobnost da drži zapovesti. Ne uzdajući se u zasluge Hristove žrtve i pokušavajući da se opravdaju zakonom, takvi su izgubili pravo na Božiju milost, tj. kako je to Pavle rekao, otpali su od blagodati. Grešnici se verom uzdaju u opravdanje, jer su, budući da su svi sagrešili i izgubili Božiju slavu (Rimljanima 3:23*), već pod osudom i potrebno je da se neko sa strane zauzme za njih. Kao što ubica ili lopov svoj čin ne mogu zakonski da opravdaju tako što više neće prestupati zakone, tako i onaj ko je već sagrešio ne može da se nađe prav pred Bogom tako što nadalje neće grešiti.

Iako to nije otvoreno rečeno, iz ovoga posredno možemo da zaključimo da obrezanje ne treba vršiti. Ako već neko želi da se obrezuje, onda je dužan, kako to Pavle piše, da se doslovno drži svih ostalih odredbi zakona, jer nema prava da proizvoljno bira šta će držati, a šta ne.

Ovaj deo Pavle zaključuje sledećom izjavom: „Jer u Hristu Isusu niti što pomaže obrezanje ni neobrezanje, nego vjera, koja kroz ljubav radi.” (Galatima 5:6). Nije čin obrezanja ili pak njegovo odsustvo nešto što nas stavlja u dobar položaj pred Bogom, nego način kako živimo, nakon što smo primili saznanje o tome šta je ispravno.

Pred sam kraj poslanice Pavle se još jednom osvrće na obrezanje, ali ne kao na jedini problem, nego kao na primer svekupnog stava vernika u Galatiji prema zakonu. Ujedno, ovo je i svojevrstan rezime svega što je u poslanici pisao. „Koji hoće da se hvale po tijelu oni vas nagone da se obrezujete, samo da ne budu gonjeni za krst Hristov. Jer ni oni sami koji se obrezuju ne drže zakona, nego hoće da se vi obrezujete da se vašijem tijelom hvale.” (Galatima 6:12, 13).

Pavle kaže da obavezno obrezanje među Hristovim sledbenicima zagovaraju oni koji imaju određeni interes ili žele da izbegnu nevolje od strane onih koji se obrezuju. Njima propagiranje obrezanja među Hristovim vernicima služi kao mogućnost da sede na dve stolice, iako se, ne držeći se celokupnog zakona, ni sami ne vladaju po uputstvima koja drugima daju.

Pošto je rekao da on sam, za razliku od ovih koje je ranije spominjao, nema potrebe da se hvali bilo čim drugim osim Hristovim krstom, Pavle opet daje jednu upečatljivu izjavu sličnu ranijoj: „Jer u Hristu Isusu niti što pomaže obrezanje ni neobrezanje, nego nova tvar.” (Galatima 6:15). Sada, umesto vere koja radi kroz ljubav, on pominje novu tvar. Iako je drugi deo rečenice iskazan drugačijom slikom, suština se svodi na isto.

Nova tvar, novi čovek, novorođenje su izrazi koji služe da opišu čoveka koji je prestao da živi po starim principima ovoga sveta, čoveka koji sada živi po novim Božijim principima, čoveka koji je prestao svesno da greši – drugim rečima, čoveka koji živi po veri.

Apostol Pavle je o obrezanju pisao i u svojim drugim poslanicama, a najdirektniji prema samom činu obrezanja bio je u Prvoj poslanici Korinćanima: „Je li ko pozvat obrezan, neka se ne gradi neobrezan; ako li je ko pozvat neobrezan, neka se ne obrezuje. Obrezanje je ništa, i neobrezanje je ništa; nego držanje zapovijesti Božijeh.[5] Svaki neka ostane u onome zvanju u kome je pozvan.” (1. Korinćanima 7:18-20).

Pošto sam čin obrezanja čoveka ne čini ni boljim ni lošijim pred Bogom, Pavle je za to da svako „ostane u onome zvanju u kome je pozvan” kada je poverovao u Boga. On je tako i protiv licemerja i pretvaranja, kako se ne bismo prikazivali nečim što nismo. Niti obrezan treba da se stidi svog obrezanja niti neobrezan da pokušava da se obreže.

I u Filibljanima poslanici možemo da čitamo o upozorenju, mada ne toliko direktnom, da se ne obrezujemo. „Čuvajte se od pasa, čuvajte se od zlijeh poslenika, čuvajte se od siječenja.” (Filibljanima 3:2). Pavle se ovako izrazio zato što obrezanje podrazumeva odsecanje dela kože. Da je mislio na obrezanje možemo videti u sledećem stihu, u kome daje i razlog zašto to ne bi trebalo raditi: „Jer mi smo obrezanje koji duhom Bogu služimo i hvalimo se Hristom Isusom, a ne uzdamo se u tijelo.” (Filibljanima 3:3).

Otvoreno je rečeno šta je pravo obrezanje – služenje Bogu kroz uzdanje u Hristovu žrtvu, a ne u obredne radnje. Jasno je da je Pavle ovde istakao obrezanje srca kao primarno i suštinsko, jer kada kaže „mi smo obrezanje” on hoće da kaže da to nisu oni koji se fizički obrezuju, nego oni (u tekstu mi) koji su obrezanog srca. Obrezanje tela je samo predslika koja je trebalo da ukaže na neophodnost da se čovekovo srce promeni po Božijim standardima. Sada, pošto već imamo saznanje šta je suština, nema više potrebe za nastojanjima da se predslika gura u prvi plan, jer tako samo suština može da se izgubi iz vida.

Božija namera nikada i nije bila da daje posebne privilegije samo na osnovu izvršenog čina obrezanja ili pripadnosti jednom narodu, jer bi to svedočilo o Njegovoj pristrasnosti i odsustvu pravde. Obrezanje svoju snagu ima upravo u poruci koju nam šalje, poruci koja ukazuje na to da čovek koji neprestano greši – čovek neobrezanog srca – nema šta da traži u Božijem carstvu, gde greha više nema. Onima koji su voljni da se promene Bog je spreman da pomogne u obrezanju srca, koje će ih i osposobiti za život u svetom okruženju.

  1. Tačno je da u tekstu 1. Mojsijeve 17:14 doslovno piše: וְנִכְרְתָה הַנֶּפֶשׁ הַהִוא מֵעַמֶּיהָ („i da se odseče takva duša iz svog naroda”), što bi neko mogao da tumači kao da takvoga treba odstraniti. Međutim, u ostalim tekstovima koji koriste istu tu frazu jasno je da se radi o ubijanju (na primer: 2. Mojsijeva 31:14; 3. Mojsijeva 7:20, 21, 25, 27; 19:8; 22:3; 23:29; 4. Mojsijeva 9:13; 15:30*).
  2. U Daničićevom prevodu, iz kojeg je ovaj citat, na ovom mestu stoji zavjet umesto zakon, kako bi trebalo da piše. Prepravka je unesena u citat zbog onih koji ne čitaju odmah fusnote, da se ne bi stvorila konfuzija u razumevanju.
  3. Ovu sliku bi u velikoj meri obogitala informacija da pashalno jagnje ukazuje na Hristovu žrtvu, ali je to izostavljeno jer to nije tema, a i postojala bi potreba da se svi elementi koji na to ukazuju dodatno objašnjavaju. Razlog da se o svemu tome ne piše nije zbog toga što se to ne prihvata, nego da se ne bi dodatno opteretio već obiman tekst, s obzirom da su i bez toga informacije koje imamo dovoljne za shvatanje značenja obrezanja o kojem se piše.
  4. Deo kože koji se odsecao prilikom obrezanja u hebrejskom se naziva עָרְלָה (čita se orla), a עֲרָלוֹת (aralot), kako je nazvano uzvišenje, množina je od te reči.
  5. Ova izjava o držanju zapovesti je zanimljiva, jer može da se čini da je u direktnoj suprotnosti s izjavama iz Galatima poslanice (Galatima 5:6 i 6:16*). Kako smo bili u prilici da vidimo, Pavle tamo upravo kritikuje one koji pokušavaju da zasnuju svoje spasenje na držanju zapovesti. Međutim, dobro je primetiti da Pavle nikada ne govori da uopšte nije važno kako se odnosimo prema Božijoj volji i Njegovom zakonu, nego je čak zakon i zapovesti nazvao svetima, pravednima i dobrima (Rimljanima 7:12*). Apostol kritikuje kada zakon postavimo kao osnovu na kojoj gradimo svoje pravo na spasenje. S druge strane, odsustvo bilo kakvih merila stvara samovolju i bahatost, koje su podjednako opasne, ako ne i opasnije od formalizma. Upravo takav stav potpunog nemara prema načinu ponašanja Pavle kritikuje među vernicima u Korintu (videti 1. Korinćanima 5:1-13*). Poslušnost zapovestima ne spasava, ali bez poslušnosti Božijoj volji, izraženoj kroz zapovesti, nema vere. Pravi vernik je poslušan zato što želi tako da živi i ugodi Bogu, a ne da bi držanjem zapovesti obavezao Boga da ga spasi. Zbog toga je u poslanici Galatima naglašena vera koja radi kroz ljubav, kao i nova tvar, jer su oni odnos s Bogom zamenili rigoroznim pridržavanjem pravila. Korinćanima je pak bilo potrebno naglasiti značaj poslušnosti, jer su oni opravdanje Hristovom žrtvom predstavili kao slobodu da se greši bez ikakvih posledica i tako okaljali i izopačili Božije namere. Zbog toga se njima naglašava držanje zapovesti.

Podelite sa prijateljima