Uloga hrama i žrtvenog sistema

Pitanja su preneta iz emaila kako ih je postavio Ž. N.:

Prvi deo: „Ako su sa Isusovim raspećem, prestali da važe zakoni o Bogosluženju (prinošenje žrtava) kao što je to objašnjavao apostol Pavle Jevrejima, da li su time onda i prestali da važe i oni nekad obavezni zakoni o tri hodočašća godišnje o praznicima pashe, pedesetnice i praznika senica, jer hrama više nema? Jer ako nema hrama, nema ni sveštenika, ako nema sveštenika, kome onda dati desetak od prinosa? A ako se ne daje desetak sveštenicima, kakav je onda smisao samih praznika?”

Drugi deo: „U knjizi proroka Jezekilja, stoji uputstvo za gradjenje hrama, koji mi (čini mi se) po opisu ne izgleda kao drugi hram koji je sagrađen nakon povratka iz Vavilona. Možda grešim, Ali ako je u pitanju neki „treći“ hram, kakav će on imati smisao i kakav bi to bio tada bogoslužbeni proces, u njemu, ako je Isus prineo sebe za žrtvu jednom za uvek i time ispunio zakon o prinošenju žrtava?”

Uloga hrama i žrtvenog sistema

Iako ne postoji poseban tekst o ovoj temi, veliki deo, ako ne i sve, što se odnosi na postavljena pitanja, pominjano je usput, u kontekstu potrebnih pojašnjenja, u tekstovima na ovom sajtu. Zbog toga će nekima ovaj tekst možda izgledati kao ponavljanje.

Ovo je prilično obimna tema, koja u sebi sadrži više posebnih celina, koje se i same mogu tretirati kao zasebne teme. Tekst će biti podeljen na manje delove, sa tendencijom da se ide od opštih koncepata ka pojedinačnim. U stvari, na početku će morati da se postavi temelj za lakše odgovaranje na pitanja. Takođe, namera je da se ovde daju opšte smernice, a ne detaljna analiza svega onoga što je pomenuto u pitanjima, budući da svaki korak može da bude poseban tekst, a možda čak i knjiga za sebe.

Izabrani narod

Najpre se postavlja pitanje zašto je Bog uopšte izabrao jedan narod kao svoj, iako je stvorio sve ljude. Da li je želeo da pravi razlike među svojom decom i stvara miljenike ili to ima neku drugu svrhu? Na primer, u Mojsijevim knjigama piše: „Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda, kao što se vidi danas.” (5. Mojsijeva 10:14, 15).

Čitajući izdvojeno ovakve izjave, možemo da stvorimo sliku o jednom pristrasnom Bogu – Bogu koji neku svoju decu favorizuje, a drugu zapostavlja. Ono što je najgore u ovakvoj situaciji je što Jevreji nisu ostali odani Bogu kao što su bili njihovi preci Avram, Isak i Jakov. Istorija Izrailja, opisana u svetim spisima, u svom velikom delu je istorija Božijih ukora i kažnjavanja Njegovog izabranog naroda, Njegovog neodobravanja njihovih greha i gneva usmerenog prema njima.

Na primer, nakon Solomunove smrti carstvo se podelilo na dva dela. U Judeji je ostao da vlada Rovoam, a ostali deo carstva je otcepio Jerovoam, sam postao car i odmah uspostavio idolopoklnički sistem bogosluženja (događaji su opisani u 12. poglavlju Prve knjige o carevima).

Judeja je kasnije postala gora i od Izrailja i od Sodoma: „A starija ti je sestra Samarija s kćerima svojim, koja ti sjedi s lijeve strane, a mlađa ti je sestra koja ti sjedi s desne strane Sodom sa kćerima svojim. A ti ni njihovijem putem nijesi hodila, niti si činila po njihovijem gadovima, kao da ti to bješe malo, nego si bila gora od njih na svijem putovima svojim. Tako ja živ bio, govori Gospod Gospod, sestra tvoja Sodom i kćeri njezine nijesu činile kako si činila ti i tvoje kćeri.” (Jezekilj 16:46-48).

Ako je Bog svoj izabrani narod birao po pravdi pojedinaca, onda je morao ili da odbaci Jevreje kao svoj narod onog trenutka kada su prestali da žive verom Avrama, Isaka i Jakova ili da i od drugih ljudi koji su Mu bili verni načini svoj narod, ukoliko želi da za sebe može reći da je pravedan.

Kada ovako postavimo stvari, sve se svodi na vrlo jednostavnu dilemu – ili je ceo koncept pravednog Boga krajnje naivan, a samim tim i lažan, ili ovde Bog pokušava da nam saopšti nešto što nije tako lako videti na prvi pogled.

Mogli bismo da pogledamo još jedan tekst iz Pete knjige Mojsijeve koji se tiče stvaranja posebnog Božije naroda: „Jer si narod svet Gospodu Bogu svojemu, i tebe izabra Gospod da si mu narod osobit između svijeh naroda na zemlji.” (5. Mojsijeva 14:2).

Izdvojeno iz konteksta ova izjava izgleda kao tvrdnja, tj. kao da Bog ceo narod smatra svetim, što je samo po sebi jasno da nije tačno. Zapravo, ovo je rečenica koja prethodi uputstvu o čistim i nečistim životinjama. Drugim rečima, Bog kaže da je Njegova namera da oni budu svet narod i daje im određene smernice povodom toga. Budući da je svet onaj ko živi svetim životom, ni Izrailj, a ni bilo koji drugi narod ikada, ne bismo mogli da smatramo u potpunosti svetim.

Sada bismo mogli da postavimo pitanja da li će bilo kada neka grupa ljudi moći da se smatra svetom. „I čuh kao glas naroda mnogoga, i kao glas voda mnogijeh, i kao glas gromova jakijeh, koji govore: aliluja! jer caruje Gospod Bog svedržitelj. Da se radujemo i veselimo, i da damo slavu njemu; jer dođe svadba jagnjetova, i žena njegova pripravila se; i dano joj bi da se obuče u svilu čistu i bijelu: jer je svila pravda svetijeh.” (Otkrivenje 19:6-8).

Ovaj tekst iz Otkrivenja govori o onima koji će biti među spasenima. Dakle, logično je da je Izrailj predslika pravog izabranog naroda. Kao što je Bog Jevreje uveo u obećanu zemlju, tako će svi spaseni naslediti Novu Zemlju. Zato je Petar napisao: „Kad će se dakle ovo sve raskopati, kakovijem treba vama biti u svetom življenju i pobožnosti, čekajući i želeći da bude skorije dolazak Božijega dana, kojega će se radi nebesa spaliti i raskopati, i stihije od vatre rastopiti? Ali čekamo po obećanju njegovu novo nebo i novu zemlju, gdje pravda živi. Zato, ljubazni, čekajući ovo starajte se da vas on nađe čiste i prave u miru.” (2. Petrova 3:11-14).

Trebalo bi da je očigledno je kako se ove dve slike, starozavetna i novozavetna, međusobno slažu. Sveti narod je onaj koji je svet po postupanju i pobožnosti, onaj koji je čist i prav – ne u obrednom smislu, nego u realnom životu – a taj narod će u potpunosti biti konstituisan kada dođe vreme da dobiju nasledstvo, svoju obećanu zemlju. Prema tome, izabrani narod koji je ušao u svoju obećanu zemlju na Bliskom istoku samo je predslika svih spasenih koji će naslediti pravu obećanu zemlju – Novu Zemlju. Ili, kako se to obično kaže, telesni Izrailj je predslika duhovnog Izrailja.

Zbog toga apostol Pavle piše: „Jer ono nije Jevrejin koji je spolja Jevrejin, niti je ono obrezanje koje je spolja na tijelu; nego je ono Jevrejin koji je iznutra, i obrezanje srca duhom a ne slovima, to je obrezanje; kome je hvala ne od ljudi nego od Boga.” (Rimljanima 2:28, 29).

Malo kasnije, u istoj ovoj poslanici, apostol piše: „A nije moguće da riječ Božija prođe: jer nijesu svi Izrailjci koji su od Izrailja; niti su svi djeca koji su sjeme Avraamovo, nego u Isaku, reče, nazvaće ti se sjeme. To jest, nijesu ono djeca Božija što su po tijelu djeca, nego djeca obećanja primaju se za sjeme.” (Rimljanima 9:6-8).

Pavle objašnjava kako Biblija postavlja stvari. Pripadnik Božijeg naroda je onaj koga Bog prihvata, a ne prihvata ga po prirodi telesnog nasleđa, već po duhovnom izboru. A koga Bog prihvata, taj će biti među spasenima – upravo onako kako smo videli u slici opisanoj u Otkrivenju.

Trebalo bi napomenuti da prethodni citati, kako bi možda neko mogao da protumači, ne znače da pripadnik telesnog Izrailja ne može biti pripadnik i duhovnog Izrailja. I o tome je Pavle imao šta da kaže u ovoj poslanici: „Gledaj dakle dobrotu i nepošteđenje Božije: nepošteđenje na onima što otpadoše, a na sebi dobrotu Božiju, ako ostaneš u dobroti; ako li pak ne, i ti ćeš biti otsječen. A i oni, ako ne ostanu u nevjerstvu, pricijepiće se; jer ih je Bog kadar opet pricijepiti. Jer kad si ti otsječen od rođene divlje masline, i pricijepio se na nerođenu pitomu maslinu; akamoli ovi koji će se pricijepiti na rođenu svoju maslinu! Jer vam, braćo, neću zatajiti tajne ove (da ne budete ponositi), da šljepota Izrailju pade u dijel dokle ne uđe neznabožaca koliko treba. I tako će se spasti sav Izrailj, kao što je napisano: doći će od Siona izbavitelj i odvratiće bezbožnost od Jakova.” (Rimljanima 11:22-26).

Osim što govori da pripadnik telesnog Izrailja može da bude i pripadnik duhovnog, Pavle najavljuje da će se Jevreji u velikom broju, na pravi način, vratiti Bogu pred kraj Božijeg obračuna s grehom (kada uđe neznabožaca koliko treba). I tako će se spasiti ceo Izrailja! Malo drugačije rečeno, svi verni Jevreji i svi verni nejevreji su ceo Izrailj, biblijski Izrailj.

Transformacija iz telesnog u duhovno

Svrha stvaranja Božijeg naroda, telesnog Izrailja, dakle, nije bila u pokazivanju naklonosti samo jednoj grupi ljudi, nego je taj izbor imao dalokosežnije značenje. Bog je iskoristio tri uzastopno verne generacije, da s njihovim potomstvom načini zavet, učini ih svojim narodom i preko njih slikovito opiše plan spasenja koji je načinio za sve ljude.

Sasvim je logično onda da sve što je povezano s telesnim Izrailjem takođe treba tumačiti u duhovnom smislu. U citatu iz drugog poglavlja Rimljanima poslanice mogli smo da zapazimo ne samo da je telesni Izrailj zapravo slika duhovnog, nego i da je telesno obrezanje slika duhovnog obrezanja – obrezanja srca (o obrezanju i njegovom značenju postoji članak na našem sajtu).

Obrezanje je obred, ali i zapovest, što znači da je sastavni deo zakona. Prema tome, i sam zakon i zapovesti mogu da imaju duhovnu komponentu, tj. da se iza njihovog realnog uputstva krije još neka poruka duhovne prirode koja je važna za razumevanje procesa spasenja.

Jedan od mojih omiljenih primera po tom pitanju je Pavlovo tumačenje u Prvoj Korinćanima: „Ko vojuje kad o svome trošku? Ili ko sadi vinograd i od rodova njegovijeh da ne jede? Ili ko pase stado i od mlijeka stada da ne jede? Eda li ovo govorim po čovjeku? Ne govori li ovo i zakon? Jer je u Mojsijevu zakonu napisano: da ne zavežeš usta volu koji vrše. Eda li se Bog brine za volove? Ili govori jamačno za nas? Jer se za nas napisa: koji ore treba u nadanju da ore; i koji vrše u nadanju da će dobiti od onoga što vrše. Kada mi vama duhovna sijasmo, je li to što veliko ako mi vama tjelesna požnjemo?” (1. Korinćanima 9:7-11).

Apostol Pavle piše da onaj ko propoveda Jevanđelje od njega treba i da živi (1. Korinćanima 9:14*1.Korinćanima 9:14 Tako i Gospod zapovjedi da oni koji jevanđelje propovijedaju od jevanđelja žive. ). Ovu tvrdnju on podupire jednim potpuno bezazlenim uputstvom, da volu ne treba vezati usta kada vrše. Čak tvrdi da prevashodna namera zakona nije bila da propiše ono što doslovno kaže – o upregnutom volu – nego da propiše određene aspekte odnosa među ljudima.

Drugim rečima, Pavle govori da ne treba gledati u formu zapovesti, već da je potrebno proniknuti u njenu suštinu. Kao što takođe možemo zapaziti, ova zapovest je gotovo u potpunosti izgubila svoj doslovni smisao u današnje vreme. Gotovo niko više ne koristi volove za poljske radove. Međutim, suština zapovesti, koju je Pavle naglasio, ništa nije izgubila na svom značaju. U tom smislu Božiji zakon je večan i nepromenljiv, a ne u svom doslovnom obliku.

Zapovesti koje su naizgled izgubile na snazi u realnom svetu zapravo još uvek stoje, jer ono što one govore iz drugog plana još uvek je primenljivo u duhovnom svetu. Postavlja se pitanje na koliki broj zapovesti možemo da primenimo ovakve principe – pitanje na koje je teško odgovoriti, jer bismo morali da razumemo ideju koja stoji u pozadini svake od njih. Da Pavle nije dao ovaj primer, pitanje je da li bismo ikada ovo uputstvo za volove posmatrali na način kako nam je on to predočio.

U Jevrejima poslanici je zapisano: „Jer zakon imajući sjen dobara koja će doći, a ne samo obličje stvari, ne može nikada savršiti one koji pristupaju svake godine i prinose one iste žrtve. Inače bi prestale prinositi se, kad oni koji služe ne bi više imali nikake savjesti za grijehe, kad se jednom očiste; nego se njima svake godine čini spomen za grijehe. Jer krv junčija i jarčija ne može uzeti grijeha.” (Jevrejima 10:1-4).

U tekstu jasno piše da zakon u svom osnovnom obliku, onako kako nam je direktno saopšten, nije u stanju da uradi ono zbog čega je i donet – da očisti grehe. On je tu da nas opomene kako stvarno stoje stvari. Zakon je samo bleda slika, senka onoga što će doći, tj. njegova uloga je da nagoveštava ono što će u stvari izvršiti naše opravdanje i čišćenje od greha. Drugim rečima, zakon nosi informacije koje se na prvi pogled ne vide, ali su Hristovom žrtvom i Njegovim delom u velikoj meri otkrivene (Efescima 3:3-6; 2. Korinćanima 3:14*Efescima 3:3 Da se meni po otkrivenju kaza tajna; kao što gore napisah ukratko, Efescima 3:4 Odakle možete čitajući poznati moj razum u tajni Hristovoj, Efescima 3:5 Koja se u drugijem naraštajima ne kaza sinovima čovječijim, kako se sad otkri svetijem njegovijem apostolima i prorocima Duhom svetijem; Efescima 3:6 Da neznabošci kroz jevanđelje postanu sunašljednici i sutjelesnici i zajedničari u obećanju njegovom u Hristu Isusu, 2. Korinćanima 3:14 No zaslijepiše pomisli njihove; jer do samoga ovog dana stoji ono pokrivalo neotkriveno u čitanju starog zavjeta, jer u Hristu prestaje. ).

Upravo ovakvo stanje stvari omogućava da se starozavetna proročanstva, koja naizgled govore o telesnom Izrailju, mogu primeniti i na druge događaje celog, tj. duhovnog Izrailja. Na primer, u Otkrivenju imamo proročanstva o Vavilonu, proročanstva koja su utemeljena na starozavetnim stihovima. Reči: „Pade, pade Vavilon…” (Otkrivenje 14:8; 18:2), zapravo su citati iz Knjige proroka Isaije (Isaija 21:9*Isa 21:9 I evo dođoše na kolima ljudi, u dva reda konjici. Tada povika i reče: pade, pade Vavilon, i svi rezani likovi bogova njegovijeh razbiše se o zemlju. ). Bog koristi starozavetnu sliku Vavilona, njegov odnos prema Božijem narodu i njegovu apsolutnu dominaciju u tadašnjem okruženju, kako bi opisao ono što će se dešavati na kraju borbe s grehom. Vavilon kao takav više ne postoji, ali njegove odlike Bog koristi da oslika stanje sveta pred Hristov povratak.

Primena

Sve što je Bog radio sa svojim narodom, a što je zapisano na starozavetnim stranicama, može da ima mnogo šire apsekte od lokalne primene na jedan bliskoistočni narod. Stvaranje naroda, njihovo ropstvo u Egiptu, lutanje po pustinji, odvođenje u obećanu zemlju, kompletno uređenje države, s centralnom ulogom hrama i obreda koji su se vršili u njemu, odnos s drugim narodima (kao što su Vavilonjani) – sve su to slike koje možemo da primenimo na spasenje ljudi i Božije delovanje da se ono ostvari.

Vratimo se stihovima iz 5. Mojsijeve 10:14, 15 koji su naizgled govorili o pristrasnoj Božijoj naklonosti samo prema jednom narodu. Ponovo ćemo ih citirati: „Gle, Gospoda je Boga tvojega nebo, i nebo nad nebesima, zemlja, i sve što je na njoj. Ali samo tvoji oci omilješe Gospodu, i izabra sjeme njihovo nakon njih, vas između svijeh naroda, kao što se vidi danas.”

Kada ove stihove primenimo na duhovni Izrailj, rezultat koji dobijamo se bolje uklapa u sliku o nepristrasnom i pravičnom Bogu, nego kada se to odnosi samo na telesni Izrailj. Svi pripadnici duhovnog Izrailja, tj. svi verni u istoriji ovog sveta, sklopili su zavet s Bogom, jer su svojevoljno izabrali da idu za Bogom. Iako se smatra da je pripadnik telesnog Izrailja u zavetnom odnosu s Bogom, on je to zato što je deo tog naroda, a ne zato što je to izabrao.

Izbor možda jeste napravljen, kako to piše u prethodnom citatu, zbog toga što su njihovi očevi omileli Bogu. Avram jeste telesni predak Jevrejima, ali se računa i kao duhovni predak svih vernika: „I primi znak obrezanja kao pečat pravde vjere koju imaše u neobrezanju, da bi bio otac sviju koji vjeruju u neobrezanju; da se i njima primi u pravdu; i da bi bio otac obrezanja ne samo onima koji su od obrezanja, nego i onima koji hode po stopama vjere koja bješe u neobrezanju oca našega Avraama. Jer obećanje Avraamu ili sjemenu njegovu da bude našljednik svijetu ne bi zakonom nego pravdom vjere. … Zato od vjere da bude po milosti da obećanje tvrdo ostane svemu sjemenu, ne samo koje je od zakona nego i koje je od vjere Avraama, koji je otac svima nama, (kao što stoji napisano: postavih te oca mnogijem narodima) pred Bogom kome vjerova, koji oživljuje mrtve, i zove ono što nije kao ono što jest” (Rimljanima 4:11-13, 16, 17).

Dakle, ako već koristimo duhovnu sliku, uzećemo i duhovne pretke. Možemo da postavimo i pitanje po čemu „samo tvoji oci omilješe Gospodu”. Ti ljudi su Bogu omileli ne zato što su imali plemenito poreklo, već zato što su se pokazali odanim i poslušnim Bogu. Pripadnik telesnog Izrailja ne mora da živi po takvim principima, a pripadnik duhovnog je to već sproveo u svom životu. Nije teško shvatiti da je upravo duhovna slika ispunjenje onoga što Bog želi da načini od svog naroda.

Osim toga, preci ne mogu da pokriju grehe svog potomstva, kao što ne mogu ni da im prenesu krivicu (Jezekilj 18:4*Jezekilj 18:4 Gle, sve su duše moje, kako duša očina tako i duša sinovlja moja je, koja duša zgriješi ona će poginuti.). Svaki čovek će pred Bogom odgovarati za svoje postupke.

Pogledajmo i stihove koji prethode ovom citatu iz Pete Mojsijeve: „Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, držeći zapovijesti Gospodnje i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro?” (5. Mojsijeva 10:12, 13).

Zašto bi se sada jedan Jevrejin smatrao delom Božijeg naroda, iako ne primenjuje ovo što je Bog ovde rekao, a jedan nejevrejin ne bi smatrao delom istog naroda, iako primenjuje sve što je rečeno? U duhovnom Izrailju Bog dobija ispunjena očekivanja od svog naroda.

Citirajmo i dva stiha koji slede gore pomenutim stihovima: „Zato obrežite srce svoje, i nemojte više biti tvrdovrati. Jer je Gospod Bog vaš Bog nad bogovima i gospodar nad gospodarima, Bog veliki, silni i strašni, koji ne gleda ko je ko niti prima poklona” (5. Mojsijeva 10:16, 17).

Ova dva stiha daju odlične smernice u pogledu tumačenja prethodnih stihova o Božijem izboru svog naroda. Prvi stih govori o obrezanju srca, a to je ono što u duhovnom smislu treba da predstavlja obrezanje tela. Ovakva terminologija nas upravo upućuje na duhovnu primenu.

U narednom stihu Bog za sebe kaže da ne gleda ko je ko. Ovo uopšte ne bi bilo tačno ako se Božiji izbor odnosi samo na telesni Izrailj. Taj izbor je upravo napravljen zato što je Bog gledao ko je ko, tj. izbor je napravljen zbog njihovih predaka, a ne zbog njih, jer imamo dovoljno dobar izveštaj o njima pre sklapanja zaveta s Bogom – kako su se bunili protiv Boga, ustajali na Arona i Mojsija i kako ih je Bog, zbog njihovog ponašanja, odveo u četrdesetogodišnje tumaranje po pustinji.

Iz svega ovoga možemo da primetimo da čak i neki bezazleni stihovi mogu da nam daju širu perspektivu, ukoliko smo u stanju da uočimo smernice i na taj način shvatimo šta je još Bog imao da nam kaže. Kako to piše apostol Pavle, sve to što je zapisano o njima služi da bismo mi iz toga nešto shvatili (1. Korinćanima 10:11*).1.Korinćanima 10:11 Ovo se pak sve događaše ugledi njima, a napisa se za nauku nama, na koje pošljedak svijeta dođe.

Hram i obredi

Ceo život i uređenje starog Izrailja Bog je organizovao oko hrama i žrtvenog sistema koji je povezan s tim hramom. Naravno da Bog nikada nije ni mislio da životinjske žrtve opravdavaju čoveka (Jevrejima 10:4*Jevrejima 10:4 Jer krv junčija i jarčija ne može uzeti grijeha. ). Nije potrebna posebna mudrost da bismo shvatili kako nema nikakve pravde u tome da se zla dela jednog bića mogu opravdati i prenebregnuti ubijanjem drugog, a uz sve to i nevinog bića.

Generalna poruka žrtvenog sistema je da će ljudi nekom žrtvom biti opravdani. Ovo ne znači da svaka žrtva predstavlja Hrista, pa čak ni da svaka žrtva predstavlja nečiju smrt. Opšta poruka je: „Bićete spaseni žrtvom”, ali svaku žrtvu i propise za njeno prinošenje treba zasebno razmatrati.

Naravno, s celom ovom slikom neraskidivo su povezani hram i sveštenstvo u njemu. (O tome šta predstavlja sveštenstvo možete čitati u 1. delu teksta o njima na ovom sajtu.) Uloga hrama najbolje se vidi iz Jevrejima poslanice: „A ovo je glava od toga što govorimo: imamo takovoga poglavara svešteničkoga koji sjede s desne strane prijestola veličine na nebesima; koji je sluga svetinjama i istinitoj skiniji, koju načini Gospod, a ne čovjek. Jer se svaki poglavar sveštenički postavlja da prinosi dare i žrtve; zato valja da i ovaj što ima što će prinijeti. Jer da je na zemlji, ne bi bio sveštenik, kad imaju sveštenici koji prinose dare po zakonu, koji služe obličju i sjenu nebeskijeh stvari, kao što bi rečeno Mojsiju kad šćaše skiniju da načini: gledaj, reče, da načiniš sve po prilici koja ti je pokazana na gori.” (Jevrejima 8:1-5).

Mojsije je dobio nacrt nečega što stvarno postoji na nebesima. Hram koji je Bog naložio da se napravi na Zemlji predstavlja odraz onoga što se dešava pred Njegovim prestolom na nebu, a pre svega procesa značajnih za spasenje ljudi.

Uloga hrama je, dakle, edukativna. On je tu da nam pokaže ono što nismo u stanju da saznamo – kako se slučaj pada u greh ljudskog roda rešava pred Bogom, na nebu. Bogu nije bila potrebna služba klanjem životinja, jer to samo po sebi ne može ništa da promeni u borbi za oslobađanje ljudi od greha i smrti, osim da nam na slikovit način opiše šta Bog čini za nas u planu spasenja.

Značenje hramova

Veoma je važno zapaziti da Bog, u bilo kom trenutku, nije imao više od jednog hrama na celoj planeti. To je zato što Bogu suštinski nije ni bila potrebna služba kakva se odvijala u hramu, a više hramova bi nas samo zavelo, jer bismo teže shvatili da hram na Zemlji odslikava jedno jedino mesto Božijeg stolovanja u Svemiru.

Takođe možemo da uočimo da postoje tri nacrta hrama koje je Bog dao. Jedan je dobio Mojsije, kako smo već čitali u Jevrejima 8:5*Jevrejima 8:5 Koji služe obličju i sjenu nebeskijeh stvari, kao što bi rečeno Mojsiju kad šćaše skiniju da načini: gledaj, reče, da načiniš sve po prilici koja ti je pokazana na gori. , drugi David (1. Dnevnika 28:19*1.Dnevnika 28:19 To mi je sve došlo pisano rukom Gospodnjom da bih znao sve kako što treba uraditi. ), a treći Jezekilj (završna poglavlja Knjige proroka Jezekilja). Zbog toga se prvi naziva Mojsijev, drugi Solomunov (kome je David preneo sva uputstva o izgradnji), a treći Jezekiljev.

Opisi hramova se u detaljima razlikuju među sobom, a hram prema uputstvu koje je dobio Jezekilj nikada nije sagrađen. Pitanja koja se nameću je zašto postoje razlike i šta će biti s Jezekiljevim hramom.

Razlike postoje zato što svaki od hramova ukazuje na određenu etapu u odnosu na pojavu greha na Zemlji. Iako mu je istorijski mnogo bliži Solomunov hram, apostol Pavle koristi sliku Mojsijevog šatora od sastanka, kada opisuje ono što se nama dešava. To je zato što i on sam smatra da Mojsijev hram predstavlja dešavanja do Hristovog povratka na Zemlju: „Ovijem pokazivaše Duh sveti da se još nije otvorio put svetijeh, dokle prva skinija stoji; koja ostade prilika za sadašnje vrijeme, u koje se prinose dari i žrtve, i ne mogu da se svrše po savjesti onoga koji služi, osim u jelima i pićima, i različnom umivanju i pravdanju tijela, koje je postavljeno do vremena popravljenja.” (Jevrejima 9:8-10).

Prema tome, Pavle misli da još nije došlo vreme spasenja, jer primena prvog hrama još uvek važi. Taj hram je predslika onoga što se sada, pod grehom, dešava i tako će biti do vremena popravljanja, kada se Hristos bude ponovo vratio. Logično je, dakle, da i hramovi koji slede zapravo opisuju periode koji slede nakon Hristovog dolaska.

Prilikom ponovnog Hristovog dolaska opravdani će vaskrsnuti (1. Solunjanima 4:15-17*1.Solunjanima 4:15 Jer vam ovo kazujemo riječju Gospodnjom da mi koji živimo i ostanemo za dolazak Gospodnji, nećemo preteći onijeh koji su pomrli. 1.Solunjanima 4:16 Jer će sam Gospod sa zapoviješću, s glasom aranđelovijem, i s trubom Božijom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najprije; 1.Solunjanima 4:17 A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti. ), a ostali će biti pobijeni (Otkrivenje 19:21). Nakon hiljadu godina vaskrsavaju i ostali ljudi koji se nisu našli među spasenima (Otkrivenje 20:5*Otkrivenje 20:5 A ostali mrtvaci ne oživlješe, dokle se ne svrši hiljada godina. Ovo je prvo vaskrsenije. – opaska da je ovo prvo vaskrsenje važi za onu grupu ljudi o kojoj se pričalo u prethodnom delu tekstu, a ne u ovom stihu).

Sam Hristos je govorio o dva vaskrsenja: „I izići će koji su činili dobro u vaskrsenije života, a koji su činili zlo u vaskrsenije suda.” (Jovan 5:29). Drugim rečima, vaskrsenje života je ono koje prethodi hiljadugodišnjem periodu – u Otkrivenju nazvano prvim vaskrsenjem – a vaskrsenje suda se dešava hiljadu godina kasnije. Za to vreme Sotona je vezan u tih hiljadu godina, a biće pušten na malo vremena posle tog perioda (Otkrivenje 20:1-3*Otkrivenje 20:1 I vidjeh anđela gdje silazi s neba, koji imaše ključ od bezdana i verige velike u ruci svojoj. Otkrivenje 20:2 I uhvati aždahu, staru zmiju, koja je đavo i sotona, i sveza je na hiljadu godina, Otkrivenje 20:3 I u bezdan baci je, i zatvori je, i zapečati nad njom, da više ne prelašćuje naroda, dok se ne navrši hiljada godina; i potom valja da bude odriješena na malo vremena. ).

Budući da je Sotona sputan i da nema živih ljudi na Zemlji, taj hiljadugodišnji period je vreme mira na našoj planeti. I upravo taj period predstavlja Solomunov hram. Ne samo da je reč mir koren imena Solomun, nego u vreme njegove vladavine uopšte nije bilo ratova. Obe stvari ukazuju na hiljadugodišnji period iz Otkrivenja.

Osim toga, za Solomuna je rečeno: „On će sazidati dom imenu mojemu, i utvrdiću prijesto carstva njegova dovijeka.” (2. Samuilova 7:14). Ovi stihovi se primenjuju i na Hrista, kako to možemo da čitamo u Jevrejima 1:5*Heb 1:5 Jer kome od anđela reče kad: sin moj ti si, ja te danas rodih? I opet: ja ću mu biti otac, i on će mi biti sin. . Večno utvrđivanje Božijeg carstva će se desiti upravo Hristovim povratkom na Zemlju. Zbog svega toga Solomunov hram je simbolični prikaz Milenijuma.

Period koji sledi nakon ove hiljadugodišnjice je vreme u kome više neće biti greha i njegovih zlih posledica: „I Bog će otrti svaku suzu od očiju njihovijeh, i smrti neće biti više, ni plača, ni vike, ni bolesti neće biti više; jer prvo prođe.” (Otkrivenje 21:4). Treći, Jezekiljev hram predstavlja ovaj period.

Iz Jezekiljevog hrama teče reka koja sve čisti i sve je živo gde ova reka dođe (Jezekilj 47:1, 8, 9*Jezekilj47:1 Potom odvede me opet k vratima od doma, i gle, voda izlažaše ispod praga od doma k istoku, jer lice domu bijaše prema istoku; i voda tecijaše dolje s desne strane doma, s južne strane oltara. Jezekilj47:8 I reče mi: ova voda teče u Galileju prvu, i spušta se u polje, i utječe u more, i kad dođe u more, njegova će voda postati zdrava. Jezekilj47:9 I sve životinje što se miču kuda god dođu ove rijeke, biće žive i biće veliko mnoštvo riba, jer kad dođe ova voda onamo, druga će postati zdrava, i sve će biti živo gdje ova rijeka dođe. ), a iz hrama u Novom Jerusalimu teče reka vode života (Otkrivenje 22:1*).Otkrivenje 22:1 I pokaza mi čistu rijeku vode života, bistru kao kristal, koja izlažaše od prijestola Božijega i jagnjetova.

„A kraj rijeke po brijegu otud i odovud rašće drveta svakojaka rodna, kojima lišće neće opadati niti će roda na njima nestajati; svakoga će mjeseca rađati nov rod, jer joj voda teče iz svetinje; zato će rod njihov biti za jelo i lišće njihovo za lijek.” (Jezekilj 47:12). Ovo je, takođe, gotovo identična slika onoj iz Otkrivenja 22:2: „Nasred ulica njegovijeh i s obje strane rijeke drvo života, koje rađa dvanaest rodova dajući svakoga mjeseca svoj rod; i lišće od drveta bijaše za iscjeljivanje narodima.”

Grad u kome je Jezekiljev hram ima dvanaest vrata, svaka nazvana po jednom od Izrailjevih plemena (Jezekilj 48:31-34*Eze 48:31 A vrata gradska da se nazovu imenima plemena Izrailjevijeh, troja vrata sa sjevera; jedna vrata Ruvimova, jedna vrata Judina, jedna vrata Levijeva; Eze 48:32 I s istočne strane četiri tisuće i pet stotina lakata, i troja vrata: jedna vrata Josifova, jedna vrata Venijaminova, jedna vrata Danova; Eze 48:33 I s južne strane četiri tisuće i pet stotina lakata da bude mjera, i troja vrata: jedna vrata Simeunova, jedna vrata Isaharova, jedna vrata Zavulonova; Eze 48:34 Sa zapadne strane četiri tisuće i pet stotina lakata, i troja vrata: jedna vrata Gadova, jedna vrata Asirova, jedna vrata Neftalimova. ). Upravo to isto nam Jovan govori o Novom Jerusalimu (Otkrivenje 21:12, 21*Otkrivenje 21:12 I imaše zid veliki i visok, i imaše dvanaestora vrata, i na vratima Otkrivenje 21:21 I dvanaest vrata, dvanaest zrna bisera: svaka vrata bijahu od jednoga zrna bisera: i ulice gradske bijahu zlato čisto, kao staklo presvijetlo. ).

Poslednji stih Jezekiljeve knjige glasi: „Unaokolo će biti osamnaest tisuća lakata, a ime će gradu od toga dana biti: Gospod je tu.” (Jezekilj 48:35). Od tog vremena, pa za celu večnost, Božiji presto biće i fizički premešten na našu planetu (Otkrivenje 21:3; 22:3*Otkrivenje 21:3 I čuh glas veliki s neba gdje govori: evo skinije Božije među ljudima, i življeće s njima, i oni će biti narod njegov, i sam Bog biće s njima Bog njihov. Otkrivenje 22:3 I više neće biti nikakve prokletinje; i prijestol Božij i jagnjetov biće u njemu; i sluge njegove posluživaće ga, ).

Iz ovih stihova bi trebalo da je jasno da Jezekiljev hram, rečnikom simbolike, oslikava vreme u kojem su odstranjene sve posledice greha. Ovde bi valjalo postaviti dva pitanja koja mogu da budu veoma značajna za razumevanje celog koncepta. Prvo pitanje je: Ako je Jezekiljev hram opis savršene večnosti, kako to da se ujedno piše o prinošenju životinja u tom hramu?

Jasno je da opis Jezekiljevog hrama pisan praktično istim načinom kao što je to bio slučaj za prethodna dva. Budući da prava priroda žrtvenog sistema još uvek nije bila razotkrivena, i dalje je korišćen dosledan simboličan jezik kao i ranije. Tek smo kroz Hristov život, Njegovu žrtvu i saznanja koja nam je doneo uspeli da shvatimo stvarno značenje žrtava. Logično je, dakle, da je korišćen stari obrazac, ali da značenje nije doslovno, kao i u slučaju prethodnih hramova. Drugim rečima, jezikom žrtvenog sistema u Jezekiljevom hramu se daju opisi procesa u budućnosti koji ne moraju podrazumevati bilo čiju smrt.

Drugo pitanje je: Da li će hram po uputstvima iz Jezekiljeve knjige biti sagrađen na Zemlji pre Hristovog povratka? Ovo pitanje je praktičnije, a zbog toga verovatno i nama značajnije.

Kao što je već ranije rečeno, Bogu nikada suštinski nije bila potrebna onakva služba kakva se odvijala u hramovima. Bog zapravo pokušava da nam da uvid u svoje namere, kako bismo se lakše snašli u borbi protiv greha i obmana.

Malo je reći da je besmisleno podići hram u kojem se ponovo prinose žrtve. Ne samo da bi to bio korak unazad u odnosu na ono što je Hristos učinio rasvetljavanjem celog tog sistema, nego bi to bila i jedna vrsta obesmišljavanja Njegove žrtve. U prvi plan bi se ponovo gurala nejasna slika, dok bi se ujedno zaklanjao original.

Razmatranja u kojima postoji pokušaj da se shvati šta je Bog preko proroka Jezekilja želeo da nam poruči su prihvatljiva, pa čak i očekivana. Međutim, pokušaj da se gradi hram, u kojem će se Bogu ponovo služiti klanjem životinja, bilo bi isto što i reći da Hristova žrtva nije dovoljna za spasenje.

S druge strane, graditi Jezekiljev hram u svom pravom značenju nije moguće, budući da ne postoje uslovi da se to ostvari. Iz svega toga proizilazi da, ukoliko neko bude pokušao da gradi Jezekiljev hram u Jerusalimu, taj najverovatnije to neće raditi po Božijem uputstvu i Njegovoj volji.

Praznici

Ukratko, ne ulazeći u detalje, još par reči o biblijskim praznicima. Šta bi oni trebalo da predstavljaju? Ove praznike još nazivamo i godišnjim praznicima, jer je na početku 23. poglavlja Treće knjige Mojsijeve Bog i šabat nazvao svojim praznikom (3. Mojsijeva 23:2, 3*3. Mojsijeva 23:2 Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: praznici Gospodnji, koje ćete zvati sveti sabori, ovo su praznici moji: 3. Mojsijeva 23:3 Šest dana radi, a sedmi dan, koji je subota za počivanje, neka bude sveti sabor, ne radite nijednoga posla; subota je Gospodnja po svijem stanovima vašim. ). Po periodu u kojem se svetkuju svrstani su u prolećne i jesenje. Postojala je zapovest, povezana s praznicima, da se svaki odrastao muškarac pojavi pred Bogom (u Jerusalimu) tri puta u godini (5. Mojsijeva 16:16*5. Mojsijeva 16:16 Tri puta u godini neka dođe svako muško pred Gospoda Boga tvojega na mjesto koje izbere: na praznik prijesnijeh hljebova, na praznik nedjelja i na praznik sjenica, ali niko da ne dođe prazan pred Gospoda; ).

Prvo treba reći da sve što Bog radi ima neki smisao. Bog, dakle, mora da je imao neki razlog zbog kojeg je dao praznike. Oni nisu bili tu čisto da se popuni vreme ili malo iskomplikuje život. Obrazac po kojem možemo da razumemo značenje praznika su prolećni praznici.

Iako je praznik Pashe ustanovljen prilikom izlaska iz ropstva Jevreja u Egiptu, on se primenjuje na Hristovu žrtvu. Hristos je ubijen na Pashu, nije imao greha (zbog čega je na Pashu bilo zabranjeno koristiti kvasac, koji je simbol greha), nije mu prelomljena kost (2. Mojsijeva 12:46; Jovan 19:36*2. Mojsijeva 12:46 U istoj kući da se jede, da ne iznesete mesa od nje iz kuće, i kosti da joj ne prelomite. Jovan 19:36 Jer se ovo dogodi da se zbude pismo: kost njegova da se ne prelomi. ), a i sam Hristos na pashalnoj večeri sa svojim učenicima uspostavlja simbole hleba i vina, ukazujući na svoju otkupiteljsku smrt (Matej 26:26-28*Matej 26:26 I kad jeđahu, uze Isus hljeb i blagoslovivši prelomi ga, i davaše učenicima, i reče: uzmite, jedite; ovo je tijelo moje. Mat 26:27 I uze čašu i davši hvalu dade im govoreći: pijte iz nje svi; Mat 26:28 Jer je ovo krv moja novoga zavjeta koja će se proliti za mnoge radi otpuštenja grijeha. ). Zato Pavle u Prvoj Korinćanima piše: „Jer i pasha naša zakla se za nas, Hristos.” (1. Korinćanima 5:7).

Na primeru Pashe vidimo kako je to bio jedan primer nagoveštaja značajnog događaja u istoriji borbe protiv greha. Praznici su dati u formi stalnog godišenjeg ponavljanja, kako bi se dobro urezali u misli. Iz obe ove stvari možemo da zaključimo kako su praznici zapravo specifična proročanstva o izuzetno važnim događajima u planu spasenja, što Hristova žrtva svakako jeste.

Obrtani snopovi, koji doduše nisu obeležavani svetim saborom, svetkuju se u prvi dan sedmice nakon Pashe (3. Mojsijeva 23:10, 11*Mojsijeva 23:10 Kaži sinovima Izrailjevim, i reci im: kad dođete u zemlju koju ću vam dati, i stanete žeti u njoj, tada donesite snop prvina od žetve svoje k svešteniku; Mojsijeva 23:11 A on neka obrće snop pred Gospodom, da bi vam se primio; sjutradan po suboti neka ga obrće sveštenik. ). I kao što su se prvine od roda (slika prvenca se odnosi na Hrista – Otkrivenje 1:5) obrtale pred Gospodom, slično se i Hristos „obrnuo” iz smrti u život, tj. vaskrsao je u prvi dan sedmice.

Od početka obrtanih snopova broji se sedam punih sedmica, da bi se pedesti dan svetkovao (3. Mojsijeva 23:15, 16*3. Mojsijeva 23:15 Potom od prvoga dana po suboti, od dana kad prinesete snop za žrtvu obrtanu, brojte sedam nedjelja punijeh; 3. Mojsijeva 23:16 Do prvoga dana po sedmoj nedjelji nabrojte pedeset dana; onda prinesite nov dar Gospodu. ). Pedesetog dana od Hristovog vaskrsenja desilo se ono što nazivamo Pedesetnicom, izlivanjem Duha na Hristove učenike (Dela apostolska 2:1-4*Dela apostolska 2:1 I kad se navrši pedeset dana bijahu zajedno svi apostoli jednodušno. Dela apostolska 2:2 I ujedanput postade huka s neba kao duhanje silnoga vjetra, i napuni svu kuću gdje sjeđahu; Dela apostolska 2:3 I pokazaše im se razdijeljeni jezici kao ognjeni; i sjede po jedan na svakoga od njih. Dela apostolska 2:4 I napuniše se svi Duha svetoga, i stadoše govoriti drugijem jezicima, kao što im Duh davaše te govorahu. ).

Praznici su, dakle, proročanstva, koja se dešavaju u tačno najavljeno vreme, o značajnim događajima u borbi protiv greha. Ako znamo da se jesenji praznici uopšte nisu ispunili, to nam samo po sebi govori da postoji vreme od izuzetnog značaja u kojem će i ovi praznici ispuniti. Njihova uloga je da nas simboličnim jezikom obaveste o tom vremenu, a naše je da pokušamo da rastumačimo poruku koju nam je Bog poslao.

Zaključak

Kada na kraju saberemo sve ovo što je do sada napisano u ovom tekstu, sama po sebi se nameće zajednička osobina. Zapovesti, hram, obredi, životinje, predmeti, postupci, praznici, pa čak i mnogi starozavetni događaji – sve je pisano u takvoj formi koja krije preneseno značenje o duhovnoj borbi koja se odvija na ovom svetu. Cela starozavetna konstrukcija prenošenja poruka počiva na tome.

Treba naglasiti da čovek može da bude sasvim dobar vernik i bez razumevanja svih tih, na prvi pogled, prikrivenih poruka. Ipak, korisno je proniknuti u shvatanje Božijih uputstava, jer nas Bog na taj način bolje upoznaje sa sobom i priprema za događaje u kojima možemo biti učesnici.

Veoma je zahtevno ispočetka objašnjavati cele koncepte, jer puno toga treba da se kaže. Mnoge pomenute stvari su zavređivale daleko detaljnija objašnjenja, ali to ne bi bilo moguće u formi jednog članka, osim pod pretpostavkom da se neke stvari već znaju i podrazumevaju. Zbog toga je sve ovde napisano više smernica nego sistematična analiza.

Glavna poruka bi trebalo da bude da su koncepti primarni, a ne forma. Ukoliko ne postoji dublje značenje, sama forma starozavetne službe ne samo da je besmislena, nego i o Bogu svedoči loše, jer bi ispalo da je pristrasno izabrao samo jednu grupu ljudi, da je napravio predstavu koja ništa ne znači, da je znao oštro da kažnjava ljude koji se nisu striktno držali inače besmislenih uputstava, a da bi na kraju uradio mimo svih pravila, kako je Njemu po volji, jer je najjači.

Kada čovek čita Bibliju trebalo bi da pokuša da sva svoja predubeđenja ostavi po strani i da sebi postavi pitanja poput ovih: Čemu sve ovo služi? Šta je Bog želeo ovim da postigne? Kako se to slaže s ostalim biblijskim tekstovima?

Niko ne može da tvrdi da su sva njegova saznanja ispravna, pa tako ni sve što je napisano u ovom tekstu. Svako ko čita ovaj tekst bi i sam trebalo da proveri koliko je ovakav pogled na Sveto pismo ispravan, znajući šta nam je napisano: „Tako će dakle svaki od nas dati Bogu odgovor za sebe.” (Rimljanima 14:12).