Izbornik Zatvoriti

Hristov mir

Čitajući o Hristu u jevanđeljima dobijamo sliku o jednoj impoznatnoj figuri. Njegov karakter bio je za divljenje. Međutim, postojali su i oni vidovi Njegove ličnosti koji se nisu mogli naći kod drugih ljudi. Ovde se, pre svega, misli na mnoga čuda koja je Isus činio tokom svoje misije.

Mnogi novozavetni stihovi pozivaju nas, direktno ili indirektno, da se ugledamo na Hrista ili na neku osobinu koju je On posedovao. Na primer, apostol Jovan u svojoj prvoj poslanici piše: „Koji govori da u njemu stoji, i taj treba tako da hodi kao što je on hodio.” (1. Jovanova 2:6). Drugim rečima, onaj ko za sebe misli da je vernik i prihvata Hrista treba da živi onako kako je živeo Isus. Kada dođe do upravo spomenutog saznanja, pitanje koje se čoveku nameće je da li ugledanje na Hrista podrazumeva i čuda koja je On činio.

Vernici i čuda

Mogli bismo da kažemo da je Hristos i sam obučavao svoje učenike za činjenje čuda. „I dozvavši svojijeh dvanaest učenika dade im vlast nad duhovima nečistijem da ih izgone, i da iscjeljuju od svake bolesti i svake nemoći.” (Matej 10:1). Deo naloga koji im je tom prilikom dao glasio je: „Bolesne iscjeljujte, gubave čistite, mrtve dižite, đavole izgonite; zabadava ste dobili, zabadava i dajite.”(Matej 10:8). Hristos je, dakle, poslao apostole da propovedaju (Matej 10:7*), očekujući da usput, ako je tako potrebno, i mrtve vraćaju u život.

Iako vidimo da se ovde radi o apostolima, budući da ih je bilo dvanaest, to ne znači da je Isus ovako postupao samo sa ovim užim krugom svojih učenika: „A potom izabra Gospod i drugijeh sedamdesetoricu, i posla ih po dva i dva pred licem svojijem u svaki grad i u mjesto kuda šćaše sam doći.” (Luka 10:1).

Poređenjem izveštaja iz ova dva jevanđelja (Matej 10:6-16*; Luka 10:1-12*) možemo videti da su suštinski identični, s tim što se u Lukinom jevanđelju ne pominje oslobađanje od uticaja demona i podizanje mrtvih. Međutim, iz daljeg teksta Lukinog jevanđelja indirektno možemo da zaključimo da se i na ovih sedamdeset učenika odnosilo ono što piše u Matejevom jevanđelju za apostole: „Vratiše se pak sedamdesetorica s radosti govoreći: Gospode! i đavoli nam se pokoravaju u ime tvoje.” (Luka 10:17).

Ipak, neko bi mogao da pomisli da se ovo odnosilo samo na Hristove učenike u vreme dok je On sam živeo na Zemlji. Nakon raspeća i vaskrsenja Hristos se u više navrata javljao svojim učenicima i u jednoj od tih prilika On im kaže: „I reče im: idite po svemu svijetu i propovjedite jevanđelje svakome stvorenju. Koji uzvjeruje i pokrsti se, spašće se; a ko ne vjeruje osudiće se. A znaci onima koji vjeruju biće ovi: imenom mojijem izgoniće đavole; govoriće novijem jezicima; uzimaće zmije u ruke, ako i smrtno što popiju, neće im nauditi; na bolesnike metaće ruke, i ozdravljaće.” (Marko 16:15-18).

Slične stvari su i ovde napisane, ponovo u sklopu naloga o propovedanju. Ono što se, pak, u ovim stihovima nedvosmisleno tvrdi je da se činjenje čuda može očekivati od svih koji su kršteni i koji veruju.

Govoreći o ovom problemu ne bismo smeli da izostavimo rečenicu koju je Hristos izgovorio učenicima u noći kada su Ga uhvatili: „Zaista, zaista vam kažem: koji vjeruje mene, djela koja ja tvorim i on će tvoriti, i veća će od ovijeh tvoriti: jer ja idem k ocu svojemu” (Jovan 14:12). Teško je i zamisliti da možemo da činimo veća čuda i dela od onih koja je činio Hristos. Sasvim je moguće, dakle, pa čak i verovatno, da se misli na veća po broju.

Još jednom možemo primetiti da se ovo odnosi na sve koji veruju u Hrista. Prema tome, iz svih dosadašnjih stihova sa sigurnošću možemo da kažemo da se od nas očekuje da živimo kao Hristos i činimo ono što je On činio, čak i u naizgled nedostižnim aspektima Njegovog ponašanja, kao što su čuda. On je merilo života vernika, cilj koji je potrebno dostići. Zbog toga, kada primetimo nešto kod Hrista, ne treba da konstatujemo kako je Hristos drugačiji od nas i da je to zato izvan naših mogućnosti, već treba da se pitamo kako sami to da dostignemo.

U nastavku teksta bavićemo se samo jednom od Hristovih osobina, Njegovim mirom koji pleni u situacijama u kojima bismo očekivali užurbano, energično, a možda čak i panično postupanje, kao i potrebom da se takav mir useli i u nas.

Jairova kći

Hristovo ponašanje u kritičnim situacijama sagledaćemo u par primera, a prvi od njih je događaj s Jairovom kćerkom. Jair dolazi Hristu s molbom: „I gle, dođe jedan od starješina zborničkijeh po imenu Jair; i vidjevši ga pade pred noge njegove. I moljaše ga vrlo govoreći: kći je moja na smrti; da dođeš i da metneš na nju ruke da ozdravi i živi. I pođe s njim; i za njim iđaše naroda mnogo i turkahu ga.” (Marko 5:22-24).

Hristos je već bio na glasu kao neko ko je u stanju da isceli ljude, čak i od teških bolesti. Jairova kćer bila je, po očevim rečima, na samrti. On pokušava da predupredi smrt svoje kćerke tako što će dovesti Hrista da je izleči pre nego što se to desi. Samo po sebi je jasno da ovakav zahtev nije lako uslišiti. Međutim, Hristos bez reči ustaje i kreće s Jairom. Isus je, prema tome, siguran da se situacija može rešiti, šta god da je u pitanju.

U međuvremenu događa se još nešto: „I žena nekakva koja je dvanaest godina bolovala od tečenja krvi i veliku muku podnijela od mnogijeh ljekara, i potrošila sve što je imala, i ništa joj nijesu pomogli, nego još gore načinili, kad je čula za Isusa, dođe u narodu sastrag, i dotače se haljine njegove. Jer govoraše: ako se samo dotaknem haljina njegovijeh ozdraviću. I odmah presahnu izvor krvi njezine, i osjeti u tijelu da ozdravi od bolesti. I odmah Isus osjeti u sebi silu što iziđe iz njega, i obazrevši se na narod reče: ko se to dotače mojijeh haljina? I rekoše mu učenici njegovi: vidiš narod gdje te turka, pa pitaš: ko se dotače mene? I on se obziraše da vidi onu koja to učini. A žena uplašivši se drktaše, i znajući što joj se dogodi, dođe i kleče pred njim, i kaza mu svu istinu. A on reče joj: kćeri! vjera tvoja pomože ti; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje.” (Marko 5:25-34).

Ne upuštajući se u sve detalje ovog događaja, možemo da zapazimo da je Hristos, iako je primio urgentan poziv da izleči devojku koja je na samrti, imao vremena da se posveti i drugima. Osim toga što se vidi da Hristos nikoga ne zapostavlja, uočavamo da se On prilično ležerno ponaša, uprkos hitnosti poziva koji je primio.

I dok se Hristos bavio ženom koja se dotakla Njegovih haljina, stiže vest iz Jairovog doma: „Još on govoraše, a dođoše od starješine zborničkoga govoreći: kći tvoja umrije; šta već trudiš učitelja? A Isus odmah čuvši riječ što rekoše reče starješini: ne boj se, samo vjeruj.” (Marko 5:35, 36).

S koliko samo mirnoće postupa Hristos. Ne samo da je imao vremena za usputne stvari, nego sada tvrdi da ni smrt nije nerešiv problem. On dobro zna da Bogu, kao stvoritelju svega, ništa nije nemoguće. To veruje i svaki vernik, ali ipak nema ovoliko pouzdanja da će se sve dobro završiti. Za razliku od drugih koji takođe veruju da je Bogu sve moguće, Hristos ima uverenje da će Otac poslušati šta god On zatraži od Njega. Odsustvo straha i panične užurbanosti samo je prirodna posledica tog uverenja. Na kraju, kao što je bio ubeđen, i sam indirektno najavio, Hristos je devojku vratio u život (Marko 5:38-42*).

Zaposednuti mladić

Događaj o kojem je ovde reč dogodio se nakon Hristovog preobraženja, koje je dobro poznato onima koji čitaju Novi zavet. Ovo preobraženje desilo se na jednoj gori na koju je Hristos otišao samo s tri svoja učenika – Petrom, Jovanom i Jakovom (Marko 9:2*). Ostali učenici su čekali njihov povratak.

Vraćajući se svojim ostalim učenicima, Hristos ih zatiče u prepirci s književnicima – tadašnjim stručnjacima za svete spise. „I došavši k učenicima svojijem vidje narod mnogi oko njih i književnike gdje se prepiru s njima. I odmah vidjevši ga sav narod uplaši se i pritrčavši pozdravljahu ga. I upita književnike: šta se prepirete s njima? I odgovarajući jedan od naroda reče: učitelju! dovedoh k tebi sina svojega u kome je duh nijem. I svaki put kad ga uhvati lomi ga, i pjenu baca i škrguće zubima; i suši se. I rekoh učenicima tvojijem da ga istjeraju; i ne mogoše.” (Marko 9:14-18).

Hristovi učenici nisu uspeli da izleče mladića kojeg je zaposeo duh, koji je kod mladića izazivao napade. Po svoj prilici, zbog toga je izbila prepirka između njih i književnika. Otac mladića objašnjava Hristu situaciju koju je ovaj zatekao. Odgovarajući ocu, Hristos se prvo obraća svojim učenicima.

A on odgovarajući mu reče: o rode nevjerni! dokle ću s vama biti? dokle ću vas trpljeti? Dovedite ga k meni.” (Marko 9:19). Isus je, dakle, smatrao da su Njegovi učenici sposobni da iscele mladića i da je to trebalo da urade, tj. ukorio ih je što u tom svom pokušaju nisu uspeli.

I dovedoše ga k njemu; i kad ga vidje odmah ga duh stade lomiti; i panuvši na zemlju valjaše se bacajući pjenu. I upita oca njegova: koliko ima vremena kako mu se to dogodilo? A on reče: iz djetinjstva. I mnogo puta baca ga u vatru i u vodu da ga pogubi; nego ako što možeš pomozi nam, smiluj se na nas.” (Marko 9:20-22).

Čim je demon video da mladića vode Hristu, znajući da s Hristom neće proći kao s Njegovim učenicima, on pokušava da predupredi isceljenje, ne bi li usmrtio mladića, a time omalovažio i Hrista. Situacija izgleda krajnje hitna. A šta radi Hristos?

I dok mladić baca penu i valja se na zemlji, Isus opušteno ispituje oca od kada se to dešava. Zar ne bi bilo logično prvo isceliti mladića, a onda se raspitivati kako je do svega došlo? Od odgovara na pitanje koje je Hristos postavio nije zavisilo apsolutno ništa. Budući da ovakvo pitanje nije bilo neophodno i pod pretpostavkom da Hristos sigurno nije s namerom ostavio mladića da se muči, možemo zaključiti da se On ovako ponaša s razlogom. Prema tome, sasvim je moguće da Hristos upravo želi da ljudi shvate da u veri nema potrebe za panikom, jer Boga niko ne može da preduhitriti ili spreči u onome što je naumio.

Otac je, međutim, očigledno uzrujan. Iz njegovih reči: „Nego ako što možeš pomozi nam, smiluj se na nas”, izbijaju strah i briga – upravo obrnuto od Hristovog smirenog ponašanja. Hristos, pak, još uvek ne leči mladića, nego nastavlja razgovor.

A Isus reče mu: ako možeš vjerovati: sve je moguće onome koji vjeruje. I odmah povikavši otac djetinji sa suzama govoraše: vjerujem, Gospode! pomozi mojemu nevjerju.” (Marko 9:23, 24). Nekoliko stvari ovde možemo da zapazimo. Ono što prvo upada u oči je da je čovek sada već očajan, jer priča sa suzama. Očigledno je da on misli da je situacija urgentna.

S druge strane, Hristov stav je u potpunoj suprotnosti s očevim. Ne samo da Njegove reči: „Sve je moguće onome koji veruje”, upućuju na poverenje u Boga, već je i Njegovo ponašanje u skladu s tim. I iz Njegovih reči i iz Njegovih postupaka zrači poverenje u nebeskog Oca, a to želi da prenese i na druge. Hristos je mogao da izleči mladića i ode, bez ikakvih pitanja, razgovora i uplitanja. Međutim, sve ono što Hristos ovde radi upućuje nas na to da je imao na umu širu perspektivu od pukog isceljenja. On želi da i drugi steknu poverenje u Boga kao što ga ima i On sam.

Verovatno najzanimljivija stvar u ovom odlomku je reakcija mladićevog oca na Hristov poziv da se veruje. Njegov odgovor je nelogičan. On kaže: „Verujem, Gospode! Pomozi mojemu neverju.” Ako veruje, onda mu ne treba pomoć da bi verovao, a ako mu je pomoć za verovanje potrebna, onda prvi iskaz nije tačan. Zašto je čovek dao takav odgovor i šta se zapravo desilo?

Iz teksta možemo da vidimo da je otac odmah odreagovao. On upravo postupa onako kako bi i većina od nas – usplahireno. On vidi sina kako se valja na zemlji, strahuje kako bi se to moglo završiti i pokušava da predupredi neželjene ishode. Zato deluje odmah. Drugim rečima, prvi iskaz: „Verujem Gospode”, iz njega je izašao automatski, u želji da reši problem pre nego što se desi nešto loše.

Drugi iskaz: „Pomozi mojemu neverju”, izgleda mnogo promišljenije i trezvenije. To je ono što bi čovek rekao kada malo razmisli. Otac je prvu stvar rekao bez mnogo razmišljanja, iz straha da se nešto ne desi njegovom detetu. Međutim, onda je najverovatnije shvatio da, ukoliko njegova garancija da stvarno veruje nije dovoljna – jer je Hristos, svojom izjavom da on treba da veruje i da je tada sve moguće, na njega prebacio teret odgovornosti – njegov sin može da strada. U ovakvom sledu događaja sasvim je logično da izgovori ovo drugo, da mu je potrebna pomoć oko verovanja, jer od toga može da zavisi život njegovog sina.

A Isus videći da se stječe narod zaprijeti duhu nečistome govoreći mu: duše nijemi i gluhi! ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i više ne ulazi u njega. I povikavši i izlomivši ga vrlo iziđe; i učini se kao mrtav tako da mnogi govorahu: umrije. A Isus uzevši ga za ruku podiže ga; i usta.” (Marko 9:25-27).

Isus je imao vremena i da uoči da su se ljudi skupili da gledaju šta se događa. Da li je On čekao da se narod okupi ili je to samo primetio ne može tačno da se kaže iz ovoga stiha. Ipak, jasno je da je Hristos na to obratio pažnju. Kada se neko bori za život drugoga, on je obično potpuno usredsređen na spasavanje i sigurno ne gleda okolo koliko se naroda skupilo. I ovo svedoči o tome koliko je Hristos bio opušten u jednom ovakvom, bar za ostale, napetom događaju.

Na kraju svega, učenici pitaju Hrista zašto oni nisu uspeli da iscele mladića: „I kad uđe u kuću pitahu ga učenici njegovi nasamo: zašto ga mi ne mogosmo istjerati? I reče im: ovaj se rod ničim ne može istjerati do molitvom i postom.” (Marko 9:28, 29).

Iako je opis ovog događaja najdetaljniji u Markovom jevanđelju, nije zapisan jedan deo odgovora, između prve i druge rečenice, a koji je pribeležio Matej: „A Isus reče im: za nevjerstvo vaše. Jer vam kažem zaista: ako imate vjere koliko zrno gorušično, reći ćete gori ovoj: prijeđi odavde tamo, i prijeći će, i ništa neće vam biti nemoguće.” (Matej 17:20).

Mogli smo već da primetimo da je Hristos svoje učenike nazvao nevernim rodom (Marko 9:17*), kada Mu je saopšteno da su Njegovi učenici podbacili u isceljenju. To se upravo podudara s ovim što je rekao na kraju. S druge strane, ovde bi moglo da se primeni isto ono što je Isus rekao zabrinutom ocu – da je sve moguće onome koji veruje.

Međutim, ovde je zanimljivo i to što su Hristovi učenici znali da je nešto ovako moguće, jer ne samo da su to videli od Hrista, nego su i sami to ranije činili. Ovaj događaj je zapisan u 17. poglavlju Jevanđelja po Mateju, a već smo videli da je u 10. poglavlju zapisano kako ih je Hristos slao dajući im vlast nad duhovima i da isceljuju. Oni su znali da je nešto ovako moguće i sami su to praktikovali, ali ovoga puta ipak nisu uspeli. Njihova vera, bar u ovom slučaju, nije bila dovoljna.

Nismo uvek dorasli svakom izazovu, jer se i u veri uzrasta. Ako naša vera nije dovoljna, ni Božija svemoć neće nam biti od pomoći. Iako je ovo zasebna tema, koja zaslužuje mnogo više mesta, iz ovog događaja možemo razumeti da je verovanje mnogo složenija stvar od prostog intelektualnog prihvatanja da postoji biće koje je sve stvorilo.

Lazarevo vaskrsenje

Iako je zapisano samo u jednom jevanđelju, vaskrsenje Lazara je veoma poznat biblijski događaj. Sam čin podizanja Lazara iz mrtvih možda jeste zadivljujuć, ali je još zanimljivije u celosti sagledati ovaj slučaj, jer nam otkriva modele ponašanja u kojima i sami možemo da se prepoznamo.

Bijaše pak jedan bolesnik, Lazar iz Vitanije iz sela Marije i Marte sestre njezine. (A Marija, koje brat Lazar bolovaše, bješe ona što pomaza Gospoda mirom i otr noge njegove svojom kosom.) Onda poslaše sestre k njemu govoreći: Gospode! gle, onaj koji ti je mio bolestan je. A kad ču Isus, reče: ova bolest nije na smrt, nego na slavu Božiju, da se proslavi sin Božij s nje. A Isus ljubljaše Martu i sestru njezinu i Lazara. A kad ču da je bolestan, tada osta dva dana na onom mjestu gdje bješe.” (Jovan 11:1-6).

Već je samo po sebi čudno što Hristos kaže da „ova bolest nije na smrt”, kao da nešto već zna. Sigurno je to da je Lazar, čim su Marija i Marta odlučile da Hristu o tome pošalju vest, bio teško bolestan. Ipak, Hristos još dva dana ostaje tamo gde je bio.

Pošto je svojim učenicima rekao da ponovo ide u Judeju, gde su želeli da Ga ubiju, Hristos nastavlja da priča o Lazaru: „Ovo kaza, i potom reče im: Lazar, naš prijatelj, zaspa; nego idem da ga probudim. Onda mu rekoše učenici njegovi: Gospode! ako je zaspao, ustaće.” (Jovan 11:11, 12).

Hristos koristi sliku spavanja kao eufemizam za smrt. Zbog toga učenici ne shvataju šta je Isus zapravo želeo da kaže. „A Isus im reče za smrt njegovu, a oni mišljahu da govori za spavanje sna. Tada im Isus kaza upravo: Lazar umrije.” (Jovan 11:13, 14).

Nakon što im je saopštio da je Lazar umro, Hristos svojim učenicima kaže: „I milo mi je vas radi što nijesam bio onamo da vjerujete; nego hajdemo k njemu.” (Jovan 11:15). Ovakva izjava nam daje veoma snažne nagoveštaje da je Isus namerno odugovlačio i da je zato ostao još dva dana tamo gde je bio. Naravno, postoji mogućnost i da se Hristos zbog nečeg drugog tamo zadržao još dva dana, ali bi nam to verovatno bilo rečeno. Nedostatak takve informacije i ova poslednja izjava nas upravo navode na to da je On svesno odlagao odlazak k Lazaru, budući da će delo koje planira da učini na taj način ostaviti snažniji utisak i time ojačati veru Njegovih učenika.

A kad dođe Isus, nađe ga a on već četiri dana u grobu.” (Jovan 11:17). Četiri dana u grobu su više nego jasan znak da vaskrsenje koje sledi nije bilo uzrokovano bilo kojim prirodnim sledom događaja. Čak i da je bio klinički mrtav, posle četiri dana ne bi mogao da se vrati u život. Sada vidimo da je Hristovo „odugovlačenje” imalo svoju svrhu da niko ne može da ospori da je On učinio delo vaskrsenja, pozivajući se na Oca.

Marta je čula da je Hristos došao i izlazi pred Njega: „Kad Marta dakle ču da Isus ide, iziđe preda nj, a Marija sjeđaše doma. Onda reče Marta Isusu: Gospode! da si ti bio ovdje ne bi moj brat umro. A i sad znam da što zaišteš u Boga daće ti Bog. Isus joj reče: brat će tvoj ustati. Marta mu reče: znam da će ustati o vaskrseniju, u pošljednji dan. A Isus joj reče: ja sam vaskrsenije i život; koji vjeruje mene ako i umre življeće. I nijedan koji živi i vjeruje mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo? Reče mu: da, Gospode! ja vjerovah da si ti Hristos sin Božij koji je trebalo da dođe na svijet.” (Jovan 11:20-27).

Na prvi pogled Martina uverenost u Hrista i ono što On može da učini deluje tako čvrsto i postojano. Marta veruje da bi Isus izlečio njenog brata dok je još bio živ, ali sada, četiri dana nakon što je sahranjen, ona i ne pomišlja da postoji mogućnost da se Lazar vrati u život pre zajedničkog vaskrsenja svih koji će biti među spasenima. Dva puta Hristos pokušava, doduše ne baš doslovno, da joj saopšti kako će sada vaskrsnuti Lazara, ali Marta traži alternativna rešenja za Njegove reči upravo zato što joj takva ideja zvuči potpuno nestvarno.

U međuvremenu, Marta šalje poruku Mariji da je Hristos stigao i zove je da i ona dođe (Jovan 11:28-31*). „A Marija kako dođe gdje bješe Isus, i vidje ga, pade na noge njegove govoreći mu: Gospode! da si ti bio ovdje, ne bi umro moj brat.” (Jovan 11:32). Marija izgovara iste reči kao i Marta. Njena uverenja se takođe zaustavljaju na mogućnosti da je Lazar mogao da bude isceljen dok je bio živ.

Identične rečenice Marte i Marije, kao i Martino neshvatanje da će Lazar biti vaskrsnut, ukazuju na to koliko smo mi ljudi skučeni i ograničeni onim što smo videli i iskusili. Marta i Marija su znale, a gotovo je sigurno da su i svojim očima videle, da je Hristos lečio ljude. Zato im nije problem da u to veruju. Međutim, verovati da će ustati čovek, koji je u grobu već četiri dana, sasvim je druga stvar. One sa tim nisu imale iskustva i zato je to strano njihovom poimanju. Takvu opciju one nisu ni uzimale u razmatranje.

Dok se Hristos nije pojavio one najverovatnije ne bi smatrale ni da postoje neke šanse da se čovek isceli samo upućivanjem molbe Bogu. Nakon što su videle da je to moguće, tako nešto im više nije predstavljalo problem. Ljudima je veoma teško da zamisle ili poveruju u ono što je izvan njihovog sopstvenog iskustva, a tako nešto može da predstavlja veliki problem za veru.

Jedan vernik treba da veruje da postoji Bog kojeg niko nije video, da je On stvorio sve što postoji, da Bog sve zna i da pomaže onima koji to od Njega traže, da će pravda na kraju pobediti, da će svi mrtvi ustati da prime platu i ko zna šta sve još što niti on sam niti bilo ko drugi koga poznaje nikada nije neposredno iskusio.

S druge strane, onima koji su doživeli nešto od neuobičajenih stvari, koje umemo da nazivamo čudima, mnogo je lakše da veruju: „A kad bješe u Jerusalimu na praznik pashe, mnogi vjerovaše u ime njegovo, videći čudesa njegova koja činjaše.” (Jovan 2:23).

Na početku svoje prve poslanice apostol Jovan daje na autentičnosti onome što u nastavku želi da saopšti sledećim rečima: „Što bješe ispočetka, što čusmo, što vidjesmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše, o riječi života” (1. Jovanova 1:1). Jedna je stvar prenositi informacije o nečemu što se drugima desilo, a sasvim je drugo pričati o onome što je čovek lično doživeo.

Ljudi koji su živeli u Hristovo vreme i bili u mogućnosti da gledaju ono što je On činio imali su jedinstvenu istorijsku priliku, koju nijedna generacija ni pre ni posle nije imala. Hristos o tome kaže: „A blago vašijem očima što vide, i ušima vašijem što čuju. Jer vam kažem zaista da su mnogi proroci i pravednici željeli vidjeti što vi vidite, i ne vidješe; i čuti što vi čujete, i ne čuše.” (Matej 13:16, 17). Nije ni čudo što to razdoblje, i nakon Hristovog odlaska s ovoga sveta, smatramo najboljim u pogledu kvaliteta vere.

Iako bi istina trebalo da bude dovoljna sama po sebi, primer koji je potvrđuje odličan je pokretač da se ona prigrli. Praktična primena oživljava puke informacije i daje uverenje, ne samo umu, nego i srcu, kako sve ono što se veruje nije mrtvo slovo na papiru. Odsustvo primera, pak, budi sumnje i stvara teorije kako je nešto moguće samo u posebnim uslovima. Marija, dakle, nepoučena iskustvom, pokazuje istu vrstu ograničenja kao i njena sestra.

Onda Isus kad je vidje gdje plače, i gdje plaču Judejci koji dođoše s njom, zgrozi se u duhu, i sam postade žalostan. I reče: gdje ste ga metnuli? Rekoše mu: Gospode! hajde da vidiš. Udariše suze Isusu. Onda Judejci govorahu: gledaj kako ga ljubljaše. A neki od njih rekoše: ne mogaše li ovaj koji otvori oči slijepcu učiniti da i ovaj ne umre? A Isus opet se zgrozi u sebi, i dođe na grob; a bijaše pećina, i kamen ležaše na njoj.” (Jovan 11:33-38).

Čak i po samom čitanju se vidi da je glagol preveden kao zgroziti prejak u ovom kontekstu. Ovu grčku reč bolje bi bilo prevesti kao prebaciti. U svakom slučaju, vidimo da je Isus bio pogođen njihovom sumnjičavošću i odsustvom mogućnosti da se uzdanjem u Boga izdignu iznad uobičajenog.

Pitanje koje su neki postavili, o Hristovoj sposobnosti da izleči Lazara, zapravo veoma podseća na ono što su rekle Marija i Marta. To je prilagođavanje onome što su već videli ili čuli o Isusu. Međutim, Hrista je ožalostilo to što oni iz Njegovih dela ništa nisu naučili o odnosu s Bogom i mogućnostima koje im takav odnos pruža. Oni ne shvataju da Hristos plače radi njih, a ne zbog Lazara, jer Lazara namerava da vrati u život. Ali šta da radi s njima, kojima sva čudesa koja je sam dotle učinio nisu bila dovoljna da shvate kako prava vera funkcioniše?

Isus reče: uzmite kamen. Reče mu Marta, sestra onoga što je umro: Gospode! već smrdi; jer su četiri dana kako je umro. Isus joj reče: ne rekoh li ti da ako vjeruješ vidjećeš slavu Božiju?” (Jovan 11:39, 40). Ovim rečima Marta pokazuje da ni jednog jedinog trenutka nije verovala niti razmatrala mogućnost da će njen brat tada biti vraćen u život, uprkos Hristovim pokušajima da je u to uveri.

Uzeše dakle kamen gdje ležaše mrtvac; a Isus podiže oči gore, i reče: oče! hvala ti što si me uslišio. A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao. I ovo rekavši zovnu iza glasa: Lazare! iziđi napolje. I iziđe mrtvac obavit platnom po rukama i po nogama, i lice njegovo ubrusom povezano. Isus im reče: razdriješite ga i pustite nek ide. Onda mnogi od Judejaca koji bijahu došli k Mariji i vidješe šta učini Isus, vjerovaše ga.” (Jovan 11:41-45).

Mora im se priznati bar to da su imali vere da uklone kamen s Lazarevog groba. Nemamo nikakvih naznaka da je bilo ko od njih tačno razumeo šta je Hristos stvarno nameravao da uradi. U tom slučaju, poverenje koji su poklonili Hristu i nije tako malo. Zamislite da danas dođe neko, makar i ako je ranije isceljivao ljude, i kaže nam da otkopamo čoveka koji je sahranjen pre četiri dana. Da li bismo ga poslušali? Mislim da je sigurno da bi mnogi pre pokušali da spreče ovog čoveka u njegovom naumu, nego što bi uradili ono što im je on rekao da učine.

S druge strane, upravo kako bismo i mogli očekivati, nakon vaskrsenja kojem su bili svedoci, mnogi su prihvatili Isusa. Lazarevo vaskrsenje je imalo veliki odjek u njihovom okruženju. Ljudi su dolazili ne samo da vide Hrista koji je Lazara vratio iz mrtvih, već i samog Lazara (Jovan 12:9*). Tačno se vidi kako su četiri dana u grobu bili neporeciv argument u prilog prave prirode tog događaja.

Ponovo smo bili u prilici da vidimo s koliko je mira Hristos postupao. Ne samo da je požurio da isceli bolesnog Lazara pre nego što Ga smrt u tome preduhitri, nego je spokojno još dva dana ostao u mestu u kojem je bio, znajući da će upravo to što je prošlo toliko vremena dati na autentičnosti delu koje se spremao da učini. Kada je došlo vreme da Lazara ponovo vrati u život, ne da je pokazivao znake nervoze u pogledu ishoda svoje namere, već je bio žalostan što drugi nisu mogli da veruju i razumeju šta će se desiti.

Vera i mir

Ne bi trebalo da je teško shvatiti odakle potiče Hristov mir. Njegovo mir proizilazi iz pouzdanja u Oca. Bez obzira na Hristovu pravu prirodu, On je na ovom svetu živeo kao čovek. Na primer, On se molio kao i ostali vernici. Umeo je da se osami i moli Bogu (Matej 14:23; Marko 6:46; Luka 6:12*). Čuvena je i Njegova tri puta ponovljena molitva noć pred raspeće (Matej 26:39-44*).

Takođe, Hristos tvrdi da ništa ne može činiti sam od sebe: „A Isus odgovarajući reče im: zaista, zaista vam kažem: sin ne može ništa činiti sam od sebe nego što vidi da otac čini; jer što on čini ono i sin čini onako” (Jovan 5:19). On ovde kaže da prvo nauči od Boga šta treba da radi, a onda to primenjuje.

O potrebi da se ugledamo na Hrista, Pavle u Filibljanima poslanici piše: „Jer ovo da se misli među vama što je i u Hristu Isusu, koji, ako je i bio u obličju Božijemu, nije se otimao da se isporedi s Bogom; nego je ponizio sam sebe uzevši obličje sluge, postavši kao i drugi ljudi i na oči nađe se kao čovjek, ponizio sam sebe postavši poslušan do same smrti, a smrti krstove.” (Filibljanima 2:5-8). Onaj koji je bio u Božijem obličju, postao je čovek i živeo ljudskim životom poslušnosti prema Bogu.

On u dane tijela svojega moljenja i molitve k onome koji ga može izbaviti od smrti s vikom velikom i sa suzama prinošaše, i bi utješen po svojoj pobožnosti. Iako i bijaše sin Božij, ali od onoga što postrada nauči se poslušanju. I savršivši se, postade svima koji ga poslušaše uzrok spasenija vječnoga.” (Jevrejima 5:7-9).

Ovo, naravno, ne znači da Hristos ranije nije znao šta je poslušnost pa je morao to da nauči. Ono što je On bio – Božiji sin – po prirodi stvari nije zahtevalo da bude podređen Bogu na način kao što je to čovek. Sve što je Isus ranije bio On je ostavio za sobom dok je živeo u telu, jer je to bilo neophodno za potrebe spasenja ljudskog roda, a sve drugo bi bila prevara koja bi prikazivala nešto onakvim kakvo ono nije.

Upravo iz tog razloga, što je Hristos funkcionisao kao čovek, bilo je potrebno da i veruje kao čovek, a On je to uradio bolje nego bilo ko u istoriji: „Jer nemamo poglavara svešteničkoga koji ne može postradati s našijem slabostima, nego koji je u svačemu iskušan kao i mi, osim grijeha.” (Jevrejima 4:15). Budući da je Hristos jedini čovek koji nikada nije sagrešio, poređenje s Njegovom verom je ukazivanje na najviši stepen poverenja u Boga. Recimo, u Otkrivenju je, za one koji odbiju da se poklone bezbožnom sistemu, zapisano: „Ovdje je trpljenje svetijeh, koji drže zapovijesti Božije i vjeru Isusovu.” (Otkrivenje 14:12).

Pitanje koje se iz svega nameće je kako izgraditi poverenje u Boga. Pravo poverenje u nekoga izgrađuje se kroz odnos s njim. Tek kada nekoga dobro upoznamo, kada kroz iskustvo shvatimo kako on reaguje na određene pojave i situacije, onda znamo koliko poverenja u njega možemo da imamo. Naravno, mnoge situacije u životu svedoče o tome da je sasvim moguće i naivno pokloniti poverenje, ali o tome ovde nije reč.

Iz prethodnih citata smo posredno mogli da uočimo da je Hristos imao određeni odnos s Bogom. Učio je od Oca i postupao po tome, a takođe je bio ponizan i poslušan. U religiji se ljudi obično usmeravaju ka tome da veruju verskim autoritetima, a to dramatično potkopava poverenje u odnosu na Boga. Ljudi možda misle da na taj način veruju Bogu, ali zapravo veruju ljudima, jer ništa od toga sami nisu dokučili ili iskustveno proverili.

U religiji ima toliko različitih hipoteza i teorija, da ih je nemoguće sve nabrojati. Od njih su mnoge međusobno isključive. Iza svake od njih postoji određeno učenje i određeni autoriteti. Poklanjanje poverenja pre nego što smo se sami uverili kako stvari stoje je kockanje sa sudbinom s izuzetno malom verovatnoćom na dobitak.

U jevanđeljima vidimo da je Hristos u susretu s verskim autoritetima imao svoje stavove, koje je morao da izgradi sam, mimo njih. Takve samostalne stavove On je, kao čovek, jedino mogao da stvori kroz svoje lično iskustvo s Bogom, budući da ih nije naučio od verskih učitelja ili nekih drugih ljudi.

Međutim, postoji još jedan činilac koji je izuzetno važan za poverenje koje izgrađujemo, a on se veoma često i ne uzima u razmatranje. Taj činilac je reakcija druge strane na naše postupke. U jednoj diskusiji Hristos je rekao: „I onaj koji me posla sa mnom je. Ne ostavi otac mene sama; jer ja svagda činim što je njemu ugodno.” (Jovan 8:29).

I bez ikakvog poznavanja Boga, naivno je očekivati da On radi u našu korist, dok mi istovremeno radimo protiv Njega – naročito ako time ugrožavamo ili zakidamo druge ljude. Mnogo je prirodnije imati poverenje da će druga strana delovati u našu korist, ukoliko i mi postupamo u skladu s njenim odobravanjem. Zbog toga je mirna savest veliki generator poverenja u Boga.

Budući da nikada nije sagrešio, nije ni čudo da je Hristova vera bila na zadivljujućem nivou. Nikada nije ni postojao razlog zašto Ga Bog ne bi uslišio, jer Isus niti je kad zloupotrebio Božiju naklonost niti je tražio nešto za sopstvene sebične potrebe.

Oni koji misle da poznaju Boga i da su bliski s Njim, dok ujedno slobodno greše, grdno se varaju. „Govore da poznaju Boga, a djelima ga se odriču; jer su mrski i neposlušni, i ni za kakvo dobro djelo valjani.” (Titu 1:16).

Dakle, mogli bismo da kažemo da je Hristovo poverenje u Boga direktno proizašalo iz Njegovog poznavanja Boga i čvrstog stava da ništa ne čini protiv Božije volje, a iz takvog poverenja i čiste savesti koju je imao proistekao je i Njegov savršeni mir.

Iz tri primera koje smo koristili da bismo ukazali na Hristov mir mogli smo da zapazimo da je On čak pomalo paradirao svojom opuštenošću u veoma napetim situacijama. Takođe smo videli da postoje veoma snažne naznake da je On to uradio svesno, želeći da i u drugima razvije osećaj poverenja u Boga. To je, međutim, prilično jasno kada zapazimo kako se o veri govori u svim tim slučajevima.

U događaju koji opisuje vaskrsenje Jairove kćerke, Hristos je ženi koja se dotakla Njegove odeće i iscelila, rekao: „Vjera tvoja pomože ti; idi s mirom, i budi zdrava od bolesti svoje.” Kada je iz Jairovog doma stigla vest da mu je kći umrla Hristos mu kaže: „Ne boj se, samo vjeruj.

Svojim učenicima koji nisu mogli da iscele zaposednutog mladića Isus kaže: „O rode nevjerni!” Kada su Ga kasnije upitali zbog čega nisu uspeli da iscele mladića, Hristos im je odgovorio: „Za nevjerstvo vaše.” Oca koji je tražio pomoć za svog sina Hristos takođe upućuje na veru: „Ako možeš vjerovati: sve je moguće onome koji vjeruje.” A sam otac je odgovorio: „Vjerujem, Gospode! pomozi mojemu nevjerju.

U dešavanjima oko Lazarevog vaskrsenja, kada su krenuli u Vitaniju, Hristos se obratio učenicima sledećim rečima: „I milo mi je vas radi što nijesam bio onamo da vjerujete”. Prilikom susreta s Martom, kada je pokušao da joj saopšti da će vaskrsnuti Lazara, Hristos joj kaže: „Ja sam vaskrsenije i život; koji vjeruje mene ako i umre življeće. I nijedan koji živi i vjeruje mene neće umrijeti vavijek. Vjeruješ li ovo?” U najboljem slučaju, možemo da kažemo da Marta, uprkos uveravanjima kako veruje u Hristove reči, nije shvatila šta On pokušava da joj kaže.

Kada je došla Marija koja je, kao i drugi Judejci, plakala, kao i kada je čuo komentare nekih, Hristos se ožalostio i rasplakao zbog njih, jer oni, ne samo da nisu verovali onome što je pokušavao da im kaže, nego čak nisu uspevali ni da shvate o čemu im On to govori.

Hristos je tražio da uklone kamen s Lazarevog groba, a Marta Mu je odgovorila da Lazar već smrdi, budući da je četiri dana bio u grobu. Tada joj On kaže: „Ne rekoh li ti da ako vjeruješ vidjećeš slavu Božiju?” Pre nego što je pozvao Lazara da izađe iz svog groba Isus je rekao: „Oče! hvala ti što si me uslišio. A ja znadoh da me svagda slušaš; nego rekoh naroda radi koji ovdje stoji, da vjeruju da si me ti poslao.” Na kraju, kao posledicu vaskrsenja Lazara, apostol Jovan daje komentar: „Onda mnogi od Judejaca koji bijahu došli k Mariji i vidješe šta učini Isus, vjerovaše ga.

Opisi ovih događaja su u potpunosti prožeti Hristovim pokušajima da ohrabri i podstakne ljude oko sebe da veruju. Ukoliko, pored toga, takođe zapazimo očigledne nagoveštaje Njegove namerne ležernosti u situacijama koje su za druge bilo izuzetno stresne i napete, ne možemo se oteti utisku da su ove dve stvari međusobno povezane, upravo kako smo rekli na početku ovog odeljka. Mir proističe iz vere, tj. poverenja, a Hristos želi da takav mir i mi imamo.

Strah i mir

Samo po sebi je jasno da su ove dve stvari nespojive. Ko ima strah taj ima i nemir. Veče pred raspeće Hristos je u razgovoru sa svojim učenicima rekao: „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam: ne dajem vam ga kao što svijet daje, da se ne plaši srce vaše, i da se ne boji.” (Jovan 14:27). Ovde nije baš najjasnije da li Hristos želi da im kaže da ne treba da se plaše toga da im neće dati mir koji im obećava ili, pak, da se neće plašiti nakon što im bude dao taj mir.

Kako god bilo, vidimo da je strah u suprotnosti s mirom. U prvom slučaju strah bi potkopao poverenje u Hrista, što bi moralo da dovede do narušavanja mira, a u drugom slučaju mir bi odagnao strahove.

Apostol Jovan u svojoj prvoj poslanici piše: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah napolje; jer strah ima muku. A ko se boji nije savršen u ljubavi.” (1. Jovanova 4:18). Ko stvarno voli Boga, taj ima i pravu veru. A ako ima pravu veru, iz tog poverenja proizaći će mir, tj. neće biti mesta strahu. Imati na svojoj strani tvorca celog Svemira, a i pored toga se plašiti, pokazatelj je nemira i nepoverenja – nesigurnosti da li je On uopšte s nama.

Jedan od najboljih primera kako strah kopni pred verom je događaj u kojem su glavni akteri Danilovi prijatelji Misailo, Ananija i Azarija, koje su Vavilonjani prozvali Misah, Sedrah i Avdenago. Car Navuhodonosor sagradio je veliki zlatni lik i naredio da mu se svi poklone. Međutim, ova tri momka odbila su da to učine. Reč o njihovoj neposlušnosti stigla je i do samog cara.

Tada Navuhodonosor u gnjevu i ljutini zapovjedi da dovedu Sedraha, Misaha i Avdenaga. I dovedoše te ljude pred cara. Navuhodonosor progovori i reče im: je li istina, Sedraše, Misaše i Avdenago, da vi ne služite mojim bogovima i da se ne klanjate zlatnome liku koji postavih? Jeste li dakle gotovi, kad čujete rog, svirale, kitare, gusle, psaltire i pjevanje i svakojake svirke, da padnete i poklonite se liku koji načinih? ako li se ne poklonite, onaj čas bićete bačeni u peć ognjenu užarenu; a koji je bog što će vas izbaviti iz mojih ruku?” (Danilo 3:13-15).

Ovo je veoma ozbiljna pretnja, od koje gotovo da nema čoveka koji ne bi uzdrhtao. Ipak, ova tri mladića se ne savijaju pod pritiskom teških posledica, iako je njihovo stajanje na Božiju stranu bilo stavljeno na tešku probu.

Odgovoriše Sedrah, Misah i Avdenago, i rekoše caru Navuhodonosoru: nije nam trijebe da ti odgovorimo na to. Evo, Bog naš, kojemu mi služimo, može nas izbaviti iz peći ognjene užarene; i izbaviće nas iz tvojih ruku, care. A i da ne bi, znaj, care, da bogovima tvojim nećemo služiti niti ćemo se pokloniti zlatnom liku, koji si postavio.” (Danilo 3:16-18).

Sa koliko samo slobode Misah, Sedrah i Avdenago nastupaju pred tada najmoćnijim čovekom u celom tom bliskoistočnom okruženju, u njegovoj državi, u koju su dovedeni kao roblje. Oni kažu da nema potrebe da na to odgovaraju, ali da njihov Bog može da ih izbavi i da su oni uvereni da će On tako i učiniti.

Lako je da se hvalimo kako verujemo, ako takva izjava nema nikakvih posledica. Lako je čak i da sami sebe obmanemo da imamo veru i kada je nemamo, jer ne postoje okolnosti koje bi otkrile stvarno stanje. Međutim, ovakva izjava Danilovih prijatelja nije mogla da bude krivotvorena, jer su bili suočeni s ne baš prijatnom smrću. Ovako miran odgovor proističe iz njihovog poverenja u Boga.

Najbolje od svega je ono što ovi momci kažu na samom kraju – da čak i ako ih Bog ne izbavi, oni se neće pokloniti vavilonskim bogovima i zlatnom kipu. Onaj ko nema ovakav stav teško da će imati dovoljno poverenja i mir da učini ono u šta navodno veruje, kada dođu teški trenuci. Možda pomalo paradoksalno zvuči, ali ispada da će oni koji su spremni da stoje uz Boga čak i ako On neće da im pomogne, dobiti Božiju pomoć, a oni koji stoje uz Boga samo ako ili dok dobijaju pomoć, neće je dobiti.

Onaj ko se naziva vernikom, a nije spreman da čvrsto ostane uz Božije ideale, običan je trgovac koji želi da se ovajdi o najmoćnije biće u Svemiru. Takvu trgovinu Bog lako prozre, čak i ako trgovac nije svestan da se u nju upustio. Nema vere u Boga, ukoliko Njegova načela ne prihvatimo kao svoja sopstvena. Onaj ko celim svojim bićem ne prihvata ono što Bog nudi, takav uopšte ne prihvata Boga, šta god sam o sebi mislio.

U jednom od najpopularnijih psalama, koji veliča Božiju dobrotu prema nama, piše: „Da pođem i dolinom sjena smrtnoga, neću se bojati zla; jer si ti sa mnom; štap tvoj i palica tvoja tješi me.” (Psalmi 23:4). Dobar odnos s Bogom podrazumeva odsustvo straha. Poverenje da će Bog uraditi onako kako sam misli da je najbolje, šta god to bilo, makar se nad nama nadvila i senka smrti, najbolji je ubica straha.

Zaključak

Stanje ljudi prouzrokovano grehom veoma dobro opisuje jedna rečenica iz Matejevog jevanđelja. Isus je u mnogim mestima podučavao, propovedao i isceljivao (Matej 9:35*), a onda jevanđelista zapisuje kakav je osećaj imao Hristos posmatrajući ljude kojima je pomagao: „A gledajući ljude sažali mu se, jer bijahu smeteni i rasijani kao ovce bez pastira.” (Matej 9:36).

Naša izgubljenost je proizvod nedostatka odnosa s Bogom. Mi toga možda nismo svesni, zato što to nikada nismo iskusili na pravi način, ali onaj ko to ima jasno može da uoči razliku. Potrebna nam je voda od koje se više ne žedni, a mi je ne nalazimo jer idemo na pogrešne izvore.

Znajući kakvu sigurnost i kakav mir čovek može da ima, Hristos je to želeo da prenese i na druge. Sve vreme svoje službe On je pokušavao da ljude usmeri ka Bogu.

Pred kraj poslanice napisane Filibljanima, apostol Pavle, dajući opšta uputstva o životu, upućuje i jednu želju: „I mir Božij, koji prevazilazi svaki um, da sačuva srca vaša i misli vaše u Gospodu Isusu.” (Filibljanima 4:7).

Mir koji je Hristos pokazivao, čak i u situacijama čije je rešenje zahtevalo prevazilaženje prirodnih tokova stvari, upravo bismo mogli da opišemo kao mir koji prevazilazi svaki um. Taj mir je dolazio kako iz sopstvenog iskustva i saznanja da je Bog s Njim, tako i iz mirne savesti koju je imao pred Bogom, budući da nikada nije sagrešio.

Dobro je, pak, znati da taj mir, kako je i Pavle napisao, možemo imati i mi. Mnogi na Hrista gledaju kao na nedostižan ideal i sam takav stav ih udaljava od Boga, jer neće ni pokušati ono što je zapravo moguće ostvariti. Iako je imao jedinstvenu ulogu u planu spasenja, Hristov odnos s Bogom nije nešto što nije moguće dostići, nego upravo obrnuto – to je pravi primer kako i mi treba da živimo.

Jer u čemu postrada i iskušan bi u onome može pomoći i onima koji se iskušavaju.” (Jevrejima 2:18). Hristos je pobedio tamo gde smo mi zakazali i zato može da nam pomogne da i sami prevaziđemo svoje neuspehe.

Teško da neko može reći kako mu mir i spokojstvo nisu potrebni, naročito u ovom užurbanom svetu koji donosi mnoštvo frustracija. Bog je voljan i sposoban da nam u tome pomogne. Kako to Petar piše: „Sve svoje brige bacite na nj, jer se on brine za vas.” (1. Petrova 5:7). Međutim, da bi do toga došlo potrebno je da i mi pokažemo svoju dobru volju fer odnosom prema Bogu – prihvatanjem Njegovih principa i nastojanjem da ih sprovedemo u život.

Podelite sa prijateljima