Izbornik Zatvoriti

Šta Bog prihvata?
(5. deo: Biti čovek)

Pitanje „Šta Bog prihvata?” prilično je jednostavno, ali, usled nepreglednog mnoštva različitih teorija o putu ka Bogu i spasenju, odgovor nije uvek tako lako naći. Ipak, kao i obično, najbolji savet je da rešenja tražimo na izvoru, tj. za pitanja spasenja bolje je obratiti se Bogu nego ljudima.

Ovo pitanje o Božijem prihvatanju, na jedan specifičan način, postavljeno je i u Knjizi proroka Miheja: „Su čim ću doći pred Gospoda da se poklonim Bogu višnjemu? hoću li doći preda nj sa žrtvama paljenicama? s teocima od godine? Hoće li Gospodu biti mile tisuće ovnova? desetine tisuća potoka ulja? hoću li dati prvenca svojega za prijestup svoj? plod utrobe svoje za grijeh duše svoje?” (Mihej 6:6, 7).

Odgovor je zapanjujuće jednostavan: „Pokazao ti je, čovječe, što je dobro; i šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?” (Mihej 6:8). Bog samo želi da postupamo ispravno, budemo dobri ljudi i prihvatimo Njegove principe i živimo po njima!

Interesantno je da, iako ovakvih izjava ima svuda po Bibliji, one prolaze gotovo nezapaženo i kao da se ljudi njima uopšte ne bave. Na primer, David je napisao jedan kratak psalam koji se bavi pitanjem Božijeg prihvatanja i možemo celog da ga citiramo.

Gospode! ko može sjedjeti u sjenici tvojoj? ko može nastavati na svetoj gori tvojoj? Ko hodi bez mane, tvori pravdu, i govori istinu iz srca svojega; ko ne opada jezikom svojim, ne čini drugome zla, i ne ruži bližnjega svojega; ko ne gleda onoga koga je Bog odbacio, nego poštuje one koji se boje Gospoda; ko se kune bližnjemu pa ne poriče; ko ne daje srebra svojega na dobit, i ne prima mita na pravoga. Ko ovako radi, neće posrnuti dovijeka.” (Psalmi 15:1-5).

Ne analizirajući svaku stavku ponaosob, iz ovog teksta možemo da vidimo da se očekuje poštovanje prema Bogu i korektan odnos prema drugim ljudima. Nema ovde ničega posebnog, nedostižnog, nečega što samo izabrani mogu da učine ili dostignu. Svako u svom domenu može da se pridržava svih ovih stvari koje su ovde pomenute.

Reči koje je isti ovaj David, koji je i napisao prethodni psalam, pred smrt uputio svom sinu i nasledniku na prestolu, Solomunu, glase: „A kad dođe vrijeme Davidu da umre, zapovjedi Solomunu sinu svojemu govoreći: Ja idem kuda ide sve na zemlji; a ti budi hrabar i budi čovjek. I drži što ti je Gospod Bog tvoj zapovjedio da držiš, hodeći putovima njegovim i držeći uredbe njegove i zapovijesti njegove i zakone njegove i svjedočanstva njegova, kako je napisano u zakonu Mojsijevu, da bi napredovao u svemu što uzradiš i za čim se god okreneš” (1. Carevima 2:1-3).

Praktično David ovde Solomunu kaže suštinski isto što je napisao u prethodnom psalmu. Biti čovek i držati se Boga je upravo način kako bismo mogli da opišemo zahteve tog psalma. Možda je jedini dodatak ovo budi hrabar (doslovno: jak), ali to je, između ostalog, izrečeno i zato što je David Solomunu u amanet ostavio i da Bogu sazida hram, pa ga savetuje da se ne pokoleba u tom poduhvatu.

Jednom prilikom neki zakonik testira Hrista: „I gle, ustade jedan zakonik i kušajući ga reče: učitelju! šta ću činiti da dobijem život vječni?” (Luka 10:25). Ovo možda jeste malo drugačije formulisano pitanje Božijeg prihvatanja, ali je suštinski isto, jer onaj koga Bog prihvata će naslediti spasenje, tj. večni život.

Hristov odgovor započinje pitanjem: „A on mu reče: šta je napisano u zakonu? kako čitaš? A on odgovarajući reče: ljubi Gospoda Boga svojega svijem srcem svojijem, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svom misli svojom; i bližnjega svojega kao samoga sebe. Reče mu pak: pravo si odgovorio; to čini i bićeš živ.” (Luka 10:26-28).

Zakonika koji je pitao Hristos o spasenju ovaj upućuje na zakon, tj. Božiju reč, kako je i inače radio, a ne samo zato što je to ono čime se zakonik bavio. Pitanjem: „Kako čitaš?”, Isus ga zapravo pita kako sam razume i tumači pitanje spasenja u Božijoj reči. Odgovor je identičan onome koji je sam Hristos dao kada su Ga pitali koja je zapovest najvažnija u zakonu (Matej 22:36-40).

Međutim, verovatno će se na sve ovo neko zapitati šta je onda sa zapovestima. Zašto je Bog dao toliko uputstava i zapovesti, ako je sve moglo ovako jednostavno da se kaže. Pitanje koji su sve razlozi i namera Božijih zapovesti je obimna tema. Teško bi bilo sve to ukratko objasniti, ali bismo ipak mogli da se u nekoliko citata pozabavimo suštinom, iako bi trebalo imati u vidu da to nije sve.

Šta ćemo dakle reći? Je li zakon grijeh? Bože sačuvaj! nego ja grijeha ne poznah osim kroz zakon; jer ne znadoh za želju da zakon ne kaza: ne zaželi.” (Rimljanima 7:7). Zakon nam daje uvid u to šta je ispravno, a šta pogrešno, što je izuzetno značajno u svetu koji je sve principe okrenuo naglavce. Bog nam govori preko zapovesti, uredbi, slikovitim i simboličnim izražavanjem, u pričama, u pesmama, kao i kroz istinite situacije i događaje. Bog pokušava da nas poduči svim dostupnim sredstvima i tako usmeri ka životu.

Sada dakle, Izrailju, šta ište od tebe Gospod Bog tvoj, osim da se bojiš Gospoda Boga svojega, da hodiš po svijem putovima njegovijem i da ga ljubiš i služiš Gospodu Bogu svojemu iz svega srca svojega i iz sve duše svoje, držeći zapovijesti Gospodnje i uredbe njegove, koje ti ja danas zapovijedam, da bi ti bilo dobro?” (5. Mojsijeva 10:12, 13).

Bog očekuje samo da Ga poštujemo, slušamo i volimo, a to će onda i nama doneti dobro. Iako se ovde govori samo o odnosu prema Bogu, a ne i o odnosu prema drugim ljudima, trebalo bi da je samo po sebi jasno da ne možemo biti loši prema ljudima oko sebe, a da ujedno poštujemo i slušamo Boga, jer su i oni Božija deca koliko i mi (1. Jovanova 4:20, 21*).

Jer zapovijest ova koju ti ja zapovijedam danas niti je visoko ni daleko od tebe; nije na nebu, da rečeš: ko će nam se popeti na nebo da nam je skine i kaže nam je, da bismo je tvorili? Niti je preko mora, da rečeš: ko će nam otići preko mora, da nam je donese i kaže nam je, da bismo je tvorili? Nego ti je vrlo blizu ova riječ, u ustima tvojima i u srcu tvojem, da bi je tvorio. Gle, iznesoh danas preda te život i dobro, smrt i zlo. Jer ti zapovijedam danas da ljubiš Gospoda Boga svojega hodeći putovima njegovijem i držeći zapovijesti njegove i uredbe njegove i zakone njegove, da bi živ bio i umnožio se, i da bi te blagoslovio Gospod Bog tvoj u zemlji u koju ideš da je naslijediš.” (5. Mojsijeva 30:11-16).

Ponovo vidimo da Bog kaže da je svom narodu dao uputstva koja će mu kroz dobar odnos s Njim doneti život i dobro. Osim toga, ovaj citat je značajan jer govori da nam sve to što Bog nudi nije strano i nepojmljivo, već da nam je vrlo blisko, prirodno, nešto što intuitivno prepoznajemo kao ispravno. Drugim rečima, kada se opiremo onome što nam Bogu nudi, mi se opiremo svojoj suštini i svojoj prvobitnoj prirodi.

Apostol Pavle je napisao: „A znamo da je zakon dobar ako ga ko drži kao što treba.” (1. Timotiju 1:8). Pavle ovo piše u kontekstu postojanja onih koji greše u razumevanju i tumačenju Božijeg zakona. Nažalost, to uopšte nije retka pojava. Sve je moguće izvrnuti, pa čak i Božije reči.

U istom ovom kontekstu, par stihova ranije, Pavle je napisao još jednu izuzetno značajnu stvar: „A namjera je zapovijesti ljubav od čista srca i dobre savjesti i vjere nelicemjerne” (1. Timotiju 1:5). Jezgrovito, a ipak veoma jasno rečeno. Namera Božijih zapovesti je da u svakom pogledu budemo dobri ljudi.

Prema tome, zapovesti nisu date da bi namćorasti Bog imao izgovor da spaljuje munjama s neba svakoga ko prestupi komplikovan sistem nemogućih zahteva. One su date da bismo razumeli šta je dobro, a šta loše, da bismo uspostavili dobar odnos s Bogom, da bismo bili dobri i da bi nam bilo dobro, a ujedno su nam veoma bliske, jer zagovaraju principe po kojima smo stvoreni. Međutim, moguće je, kako to kaže apostol Pavle, držati ih kako ne treba, a onda one umesto blagoslova postaju prokletstvo.

Da se još malo vratimo tekstu citiranom iz Knjige proroka Miheja. Uprkos jednostavnosti odgovora, trebalo bi da se pozabavimo i pitanjem koje mu prethodi, jer se u njemu krije i naš način razmišljanja. Često mislimo da treba da uradimo nešto spektakularno kako bi nas Bog prihvatio – da damo hiljade ovnova za žrtvu, desetine hiljada potoka ulja, svoje dete za grehe – a onda nam On kaže da se samo očekuje da budemo dobri i pošteni.

Verovatno ste čuli da neko postavi pitanje šta su uslovi za spasenje ili da li je nešto konkretno uslov da bi se čovek spasio. Kada tako počnemo da razmišljamo, mi zapravo pokazujemo kako želimo da ostvarimo minimum koji je potreban za spasenje, a da ostale snage, sposobnosti, sredstva i vreme slobodno možemo da uložimo za sopstvena uživanja na ovom svetu. Takav pristup svedoči da čoveku za srce nisu prirasle vrednosti koje Bog zagovara, nego samo nagrada i darovi koje On nudi.

Uopšte ne treba postavljati pitanje da li je nešto uslov za spasenje, već da li je dobro ili nije – i tu svakoj priči treba da bude kraj. Traženje uslova, pak, ne samo da je gledanje u pogrešnom pravcu, nego je i obično pokušaj da delima zaradimo spasenje, jer se takva pitanja gotovo uvek postavljaju u kontekstu onoga što treba činiti.

Tačno je, međutim, da postoji uslov za spasenje, ali to nije radnja, nego stanje. Božije spasenje je dar (Rimljanima 6:23; Efescima 2:8, 9*), ono ne može da se plati ili zaradi, jer da je po zaslugama, svi bismo se našli krivi. Ipak, dar ne vredi ništa, ako nismo u stanju da ga koristimo. Onome ko nastavlja da čini greh, ko ga voli i nema nameru da ga ostavi, dar spasenja ne znači ništa, jer bi ga izgubio ponovo grešeći.

S obzirom na to kako stoje stvari, Pavle u Galatima poslanici piše: „Jer u Hristu Isusu niti što pomaže obrezanje ni neobrezanje, nego nova tvar.” (Galatima 6:15). Ne možemo doći do spasenja držanjem pojedinačnih zapovesti, nego tako što ćemo postati novi ljudi, ljudi koji preziru greh i koji spontano čine ono što je ispravno, a ne zato što moraju, iz straha od kazne.

Božiji zahtevi nisu komplikovani, On samo želi da budemo dobra i poslušna deca koja nisu zlobna prema braći i sestrama. Sve ostalo je tome podređeno i doći će na svoje mesto, ukoliko stvarno imamo nameru da svima činimo dobro.

Podelite sa prijateljima